Izdati svoj narod ili duh istorije?

0

Piše: Goran Sekulović

Malo je poznato da se istaknuti jugoslovenski, srpski i crnogorski književnik Borislav Pekić, bavio i filosofijom i politikologijom. Što se tiče literature, njegov publikovani opus za života je ogroman, ali i književna, publicistička, dnevnička i esejistička zaostavština takođe. Kada je u pitanju pak filosofija i politikologija, njegova supruga Ljiljana posthumno je pripremila i objavila ovu građu u dvije knjige: ‘’Filosofske sveske ‘’ i ‘’Političke sveske’’. Pekić se ovim dvjema izuzetno zahtjevnim duhovnim (i teorijskim i praktičnim!) disciplinama bavio vrlo mlad – pedesetih godina prošlog vijeka, dakle, kada je imao tek nešto više od dvadesetak godina! Imponuje zato neobična ozbiljnost i kvalitetnost u pristupu analizama mnogobrojnih filosofskih problema, pravaca, škola, političkih, društvenih i istorijskih procesa i događaja. Da je nastavio ovaj započeti posao, Pekić bi se sigurno razvio u ostvarenog mislioca ontološke, društvene i filozofsko-političke problematike. Kao svestrano obrazovani i izuzetno nadareni mlad čovjek, Pekić se, ipak, privoleo, najprije pisanju filmskih scenarija, a zatim vrlo brzo i literaturi (kako prozi tako i radijskoj i tv drami) i tu postigao za nekadašnje jugoslovenske prilike, nevjerovatne i kvantitativne i kvalitativne učinke i rezultate!

U okviru ’Političkih svesaka’’ neobično vrijedno i aktuelno poglavlje (čak i sa savremenim geopolitičkim refleksima, uključujući i rat u Ukrajini!) je, čini se, ono koje je Pekić naslovio kao ‘’PROLEGOMENA ZA TEORIJU PRAKTIČNOG ZNAČAJA ISTORIČNOSTI I NEISTORIČNOSTI JEDNOG NARODA.’’ Sam Pekić ovo piše velikim slovima. (Ovđe se možemo podsjetiti da je Pekić kao kandidat obnovljene Demokratske stranke izgubio od Vojislava Šešelja na višestranačkim izborima 1991.g. u Rakovici. Danas u Srbija vlada Šešeljeva politička zaostavština.) Evo što kaže Pekić: ‘’Nalazim da je praktičan značaj u politici ovih kategorija enorman. Za jedan duh koji zadovoljenje svoje sopstvene svrhe nalazi u služenju opštoj, razlike u stepenu istoričnosti njegovog naroda i ma koga drugog, biće izvorom njegovog iskrenog opredeljenja: ZA I PROTIV BIĆE RACIONALAN ODGOVOR NA PRO I KONTRAISTORIČNOST JEDNOG NARODA U NJEGOVIM ISTORIJSKIM DILEMAMA. (Moj odnos prema srpstvu.)

Dilema je ova: pod pretpostavkom da je moj narod neistorijskiili čak protivistorijski, pod pretpostavkom da je njemu konfrontiran narod istorijski, dalje, pod pretpostavkom da sam ja spoznao ovakvu DISPOZICIJU, ovakvu istorijsku premapostavljenost naroda što sačinjavaju moderan svet, KAKAV MORA DA BUDE MOJ AKTIVNI STAV? Hoću li jasentimentalno i protiv svoje savesti saučestvovati u antiistoričnosti ili neistoričnosti svog naroda, ili ću, rizikujući da me kao izdajnika prikuju na nacionalni kult, napustiti svoj narod da bih se pridružio istoriji? Hoću li izdati svoj narod ili ću izdati duh istorije? Što je moralno: biti na strani jedne istine koja gradi, ili jedne laži koja razgrađuje, pa ma ona bila laž mog naroda, kolektivna samoobmana jedne rase koja izumire i koju smrt nadahnjuje tragičnim, agoničnim naporima da se održi ili čak pobedi. (POBEDA JEDNOG ANTIISTORIJSKOG NARODA JE PIROVA POBEDA!)

Dilema je i ova: u kakvim dimenzijama, u kojim dešavanjima istorijskim ispoljava se ovaj konflikt istorijskog i neistorijskog, istorijskog i antiistorijskog? Naime, da li svaki događaj sadrži u sebi elemente ovog konflikta? (To je neka vrsta pravljenja kompromisa sa istorijom. Čovek bi najpre morao da utvrdi da li dilema vredi opredeljenja, da li su dimenzije jednog konflikta istorijske, racionalne ili samo realne, pa da rizikuje napuštanje stvari svog besmislenog naroda.)

Postoji i lakši put. JESAM LI JA BIRAO SVOJ NAROD? U ČEMU SE SASTOJI MOJA OBAVEZA PREMA NJEMU? Nacionalizam je neka vrsta obaveze prema jednoj navici. DA LI JE MOJ NAROD MOJA SUDBINA? Ako jeste, ja ne samo da moram sa njim, nego ću ja biti sa njim ma šta protiv preduzeo. Ako nije, ne samo da ne moram, nego ću biti protiv njega, ma koliko želeo i delio njegovu pobedu.

U fazi neistoričnosti jednog naroda za opredeljenje građana potpuno je irelevantna njegova PROŠLOST, naime to da li je ili nije ovaj narod ikad bio istorijski! TRADICIJA RACIONALNO HRANI I OKREPLJUJE SAMO TEKUĆU ISTORIČNOST. Paradoksalno: bivša istoričnost može neracionalno održavati tekuću neracionalnu neistoričnost, nadahnjujući je primerima, podsećajući je naanalogije, koje, s obzirom na nove okolnosti nemaju smisla ni opravdanja. Mogućno je da održanje jednog neistorijskog naroda zavisi od količine istorijskog duha što ga je ovaj skupio u svojim racionalnim fazama: prošlost sudbinska onda kad se događala postaje sada antisudbinska, jer održava jednu nepotrebnu naciju u uverenju da ima budućnosti. PROŠLOST SE TAKO PROJEKTUJE NA BUDUĆNOST: TVRDOGLAVOST RASE RASTE. (Možda je to slučaj sa savremenom Engleskom?)’’

Praktičan, poučan i opominjući značaj za svaku politiku i za svako političko mišljenje upravo svih ovih prethodnih pitanja je ogroman, osobito u njihovih neraskidivoj vezi sa pitanjem države. Odnos između naroda, nacije i države se pokazuje presudnim kako za kolektivitet, tj. za svaku konkretnu političku zajednicu, tako i za individualitet, tj. za svakog pojedinca koji živi u toj zajednici. Država se pokazuje kao prvi uslov istoričnosti jednog naroda. Bez nje dolazi do njegove neistoričnosti, atrofije i nestanka, budući da je ‘’neistoričnost često poslednja faza istorijske atrofije jednog naroda.’’

Pekić dalje piše: ‘’O DRŽAVI. Država je oblik sažimanja naroda sa svojom idejom, mehanizam u kome se ideja naroda preobraća u ideju nacije. Neka je ovo uslov svake istoričnosti jednog naroda. Tačnije: DRŽAVA JE SOCIJALNOPRAVNI OBLIK U KOME SE PUKA STVARNOST JEDNOG NARODA PRETVARA, PREOBRAŽAVA U NJEGOVU IDEJU.  Država je apsolutan, totalan oblik te ideje; apsolutan, totalan  oblik je po definiciji i slobodan, jer u sebi sadrži sve komponente svoje izvršene nužnosti.

Samo kroz državu penje se jedan narod do SVOJE IDEJE, ali i DO IDEJE O SEBI. (Drugi uslov njegove istoričnosti). Zato je prva vrlina političara biti državotvoran,a ne slobodouman.’’

Čini se da je primjer Crne Gore kao države neupitan za Pekićevo shvatanje naroda i nacije i njegovu  definiciju države i njenog odnosa, vrijednosti i zasnovanosti spram istorije i nacionalne slobode. Naime, na osnovu brojnih lucidnih Pekićevih analiza konkretnih političkih i istorijskih događaja i pokreta iz čitavog niza koji pripada korpusu (u kome je dakako egzistirala i Crna Gora) uticaja klasične teorije marksizma-lenjinizma-staljinizma i brojnih nekadašnjih komunističko-socijalističkih država koje su postojale više decenija kao pokušaj njene realizacije, a u ovom kontekstu osobito Budimpeštanskog ustanka iz 1956.g., može se sasvim argumentovano izreći sljedeći sud: Crna Gora je nesumnjivo istorijski utemeljena država, država koja je ‘’nastala sublimacijom ideje naroda u njenu nacionalnu slobodu (u državu kao materijalan izraz te slobode)…’’ Ovaj stav je izuzetno aktuelan i svrsishodan, filozofski, politikološki, politički, istorijski i kulturološko-civilizacijski i uslovljen i utemeljen, a osobito potreban i razložan i danas i sjutra s obzirom na uporne pokušaje i iznutra i izvana da se Crna Gora kao država i nacionalna, kulturna i evropska identitetna destinacija opovrgne, destabilizuje i u biti uništi, preimenuje i obezglavi.

Slom jedne nedemokratsko-totalitarno-autokratske vlasti nikada ne može da preživi nijedna njena stranačka filijala ili ispostava, nijedan njihov ili njegov trabant ili nusproizvod, kako kaže Pekić, pa bi to morali imati u vidu i svi oni politički faktori u našoj zemlji koji, dakle, nasuprot nezavisnom i slobodnom konceptu razvoja crnogorske i nacionalne i građanske evropske države – države Crne Gore će postojati samo kao nacionalne crnogorske države, a ona će kao takva postojati samo i isključivo, jer tako jedino i može postojati, kao demokratska, pravna, građanska, multivjerska i multietnička država!? –i danas na kraju prve četvrtine XXI-og vijeka, još uvijek ustrajavaju u svojim političkim koncepcijama na velikosrpstvu, klerofašizmu i asimilaciji crnogorskog nacionalnog osjećanja, tj. uništenju crnogorske nacionalne i državne slobode i samobitnosti, odnosno suštinski u realizaciji planova Načertanija Ilije Garašanina preko novog projekta ‘’srpski svet’’! Što se tiče Načertanija, njegovu smo krvavu necivilizacijsku i protivistorijsku ulogu (i ‘’Crne ruke’’o čemu takođe Pekić vrlo precizno piše!) – na Evropskom Jugoistoku prije svega, ali i u Evropi u cjelini i u čitavom svijetu s obzirom na njegovo suprotstavljanje opštoj determinanti svjetske istorije – viđeli nažalost i praktično i na djelu devedesetih godina prošlog vijeka, a sam ga je Pekić proročki na maestralno umjetnički način sasvim dovoljno osvijetlio i razotkrio osobito u sedmotomnom romanu ‘’Zlatno runo’’.

‘’Mađarska krvava rapsodija nedvosmisleno dokazuje da država koja nije nastala sublimacijom ideje naroda u njenu nacionalnu slobodu (u državu kao materijalni izraz te slobode) ne može opstati bez brutalne intervencije strane ili unutrašnje sile. Tako nastala, proizvedena diktatura nije spontana (spontanost je elementarna oznaka idealne diktature), nije prirodna, i najzad – nije racionalna. Ona dakle nema ni jedne elementarne oznake idealne diktature za koju možemo reći da je nužna i stvaralačka. Ona je slučajan proizvod okolnosti, nusproizvod slučajnih okolnosti ili kao slučajan proizvod nužnih okolnosti bez izgleda da ih preživi. Koliko izgleda ima da preživi slom SSSR-a nusproizvod njegove birokratske tiranije: Kadarovsko-Sjerovski socijalistički hibrid? Vreme ovde nemaistorijskog značenja. Vreme ovde ničemu ne može dati vrednost, ni trajanje jedne antiistorijske tvorevine ne može preinačiti njen slučajni i prolazni karakter. Istorija ne može lečiti patnju koju nanosi svojim prirodnim samorazvitkom. Ona je može samo modifikovati.’’ Pouka je jasna: neću nikada izdati svoj narod ako sam i sve dok sam odlučan da ne izdam duh istorije. Ili, kao što bi rekao Sveti Petar Cetinjski: ‘’Pod svoje nebo na okup oko svoga sunca, O Crnogorci’’!

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].