Oranje kokotom

Piše: Slavko Mandić

Vjerovatno lider Demokrata, smijenjeni preśednik crnogorskog parlamenta Aleksa Bečić nije želio da kaže to što je rekao, ali se riječ otrgla i istinom udarila po sred čela.

-Moramo da preoremo Crnu Goru politički, isporučio je (ne)popularni Ljoljo narodu vlastitu namjeru, od koje nije odustajao ni za jotu, posebno u godini u kojoj je sa kolegama anticrnogorcima činio vlast. Orali su je on i njegovi uzduž i poprijeko, komadali je i cijedili tako da u njoj ništa više ne uspijeva. Osim zlo svake vrste, korupcija, prevara, laž, mržnja, agresija. Ako je išta ostalo, i to bi da razori i učini livadu neplodnom za svaki crnogorski interes. A za onaj tuđi, nađubren vlastitošću, učiniće sve da svakodnevno raste negacija Crne Gore i Crnogoraca.

Eto u kakvoj državi živimo. A zorimo se da smo narod herojskoga kova, junačine, da smo slobodoumni i da pripadamo porodici evropskih naroda. Da nam to daje naša viševjekovna tradicija, kultura i istorija. Naše umiranje za pravdu. Za čojstvo i etiku.

Bili smo to što zborim, ali više nijesmo. Sad smo uglavnom posmatrači doba zlog. Prilično mirno gledamo kako nam rastaču državu, čerupaju je predaju u ruke tuđinu, čije su nečasne namjere posijale zlo śeme na ovim prostorima na kojima najbolje uspija. Kao zadnje kukavice i poltroni, kao uplašeni podvirepi, nalazimo izgovor i prebacujemo odgovornost na drugoga. Samo rijetki ustanu i glasno progovore. A onda čujete u tišini šapat: Što će ti to jadan? Zar ne vidiš da su svi isti. Pričuvaj to malo zdravlja. Ne kači se sa ovima. Na sve su spremni. Sačekaj da prođe ovo, a mora kaˊ i sve…

Među onima koji tako zbore najviše je onih koje je država krstila mnogobrojnim privilegijama, bespovratnim kućama i stanovima, dobrim platama i ko zna čime još. Možda se nekome i tada činjelo da su kadri da skoče i oko izvade onome ko bi na Crnu Goru navalio. Oni koji su viđeli njihov crn obraz i u nekom gestu ga prepoznali, izopštavani su iz društva. Proglašavani su remetilačkim faktorom koji dijeli i svađa. Kao da su nam čula izlapjela da niti vidimo niti čujemo koji nam se jad u duše uselio. Zarad tuđih interesa.

Danas smo opet na nekoj prekretnici, kažu. Mada se ne vidi ništa dobro, zadovoljavamo se konstatacijom da je i ovo loše bolje od one strahote koju treba u prošlost poslat. Možda bi tako nešto i mogli pomisliti kada navodni pokretač takve ideje ne bi bio onaj koji je sa tom družinom i prije i sad ruku pod ruku. Onaj koji je ćutao i ćuti na sva zla koja se dešavaju Crnoj Gori. Onaj koji je dozvolio a možda i učestvovao u razaranju bezbjedonosnog sistema, nakon čega je naša država ulećela u klopko rusko-srpskih agentura odakle će se deško izvlačiti. Onaj koji ne vidi ništa dobro kad se potprešednik Skupštine Bulaić sastaje sa tajnim ruskim agentom, ili kad to čini (pre)aktivni premijer sa zamjenikom direktora srpske BIJ-e. Onaj koji je svoju namjeru temeljio na ostranjenju Crnogoraca iz vlasti, što je skoro polovina Crne Gore, a prigrlio velikosrpskopopovsku SNP. Onu istu koja se samo mjesec ili dva ranije ošto protivila navodnom prekrajanju izborne volje građana. A onda su uslijedile direktive mentora. Treba uzeti dio kolača koji nudi vlast. Potom djelovati iznutra. Kombinacija koja garantuje ostvarivanje zadatih ciljeva nastavka uništavanja Crne Gore.

Pa može li taj i takav da nam bude figura oko koje će se okupiti slobodoumni narod Crne Gore? Teško je vjerovati, i pored sve dobre volje. Taj čovjek male izborne i još manje koalicione snage bez DPS-a ne može da ostvari to što mu je zacrtano. Đukanović zna što čini, ali je pitanje, makar manjim dijelom, da li kad jednom mali zajaše može da bude sila koja će opet pozvat u pomoć popove i razne lopove, poput onih koji su bili u cetinjskoj crkvi Svetog Petra Cetinjskog, pa eto kuku i lele Crnoj Gori. Valjda preśednik države misli i o tome, jer ako to ne čini on, teško da ima ikoga oko njega ko je za to sposoban.

Vlada u tehničkom mandatu, koja je to samo zahvaljujući nesposobnosti sadašnjeg mandatara da sklepa kakvu takvu Manjinsku vladu, čini svakodnevne štete Crnoj Gori. Ekonomski je lomi, diplomatski je uništava, politički je predstavlja nezrelom. Odbijanje da uvede sankcije genocidnoidima iz Moskve, Krivokapićevi ostaci ruševne vlasti pokazuju koliko ih nije briga što Putin ubija nevine žene i đecu i ruši do temelja gradove u Ukrajini. A to takve podržavaju i dalje pojedini ambasadori zapadnih ambasada, onako po malo prikriveno, kako to diplomate rade, ali ipak sa dovoljno jasnom porukom.

Vremena odavno nemamo. Ako crnogorski blok ne bude jasan i glasan da sačuva Crnu Goru, već prepušti Dritanu da to čini, neće nas spasiti ni čarobni napitak Asteriksa i njegovih Gala.