Ja, rusofil

Piše: Đorđe Šćepović

Da, dobro ste čuli. Jesam, rusofil sam do kostiju. Vi ste rusofili do posljednje rublje i do potonje manifestacije zla. Dok sam odrastao na ruskim pjesnicima vi ste, kobajagi rusofili, odrastali na mitovima o Josifu Visarionoviču Staljinu. Lenjina ste se odavno odrekli, a Lav Trocki je bio zabranjena tema za vašim kafanskim i salonskim stolovima. Sve što ću kasnije biti i postati, ako jesam i ako sam postao, dugujem, prije svih, ruskim piscima. Njih sam prve čitao, kasnije su došli svi ostali. Svoje rane opsesije i fascinacije ruskim pjesnicima s početka XX stoljeća zadovoljavao sam kupnjom svih knjiga koje bi mi mogle biti od koristi. Nikada neću zaboraviti Liberovu knjigu o Jesenjinu i molbu radnici u knjižari da mi knjigu sačuva dok ne primim stipendiju. U moje vrijeme učenici filološke gimnazije primali su stipendije. Danas, u vrijeme apostola-direktora osim stipendije ukinut je i filološki smjer podgoričke gimnazije. Dok ste se vi gađali i drvljem i kamenjem na Josipa Broza i Goli otok, a pritom slavili Staljina i pišali na 20 miliona Rusa umorenih u sibirskim gulazima, ja sam volio rusku književnost, film, muziku, ali nikada Staljina. Staljin nije bio SSSR, kao što danas Putin nije Rusija. Ali, fućka se vama za sve to. U vašim mržnjom i glupošću razorenim umovima nema prostora za drugačije, za različito. Nikako da razumijete da je slaviti Staljina ili Putina jednako tragično kao i promovisati Nacionalsocijalističku partiju Adolfa Hitlera. Kada govorite o denacifikaciji Ukrajine i humanoj akciji ruskih hordi zla, imajte na umu Ginzbergove stihove iz pjesme Ptičiji mozak:

Ptičiji mozak prebiva u Staljinovom tijelu u Kremlju…

Ptičiji mozak je smislio Konačno Rješenje jevrejskog problema

u Evropi…

Takođe, imajte na umu sve one ruske pisce koji su morali otići iz Rusije. A zašto? Recimo, da bi im glava ostala na ramenima. Ne vrijedi da vam navodim njihova imena, jer sve što znate o Rusiji naučili ste iz srpskih i crnogorskih tabloida osnovanih u Moskvi i Beogradu. Ali, ipak ću vam otkriti da je jedan Josif Brodski morao otići iz svoje zemlje, a kasnije će pjevati o Bosni koja se kupala u krvi i na čiju je tragediju ćutala Evropa. Svi oni Šalamovi, Solženjicini i drugi poslati u sibirske gulage vama ne znače ništa. Ali kladim se da vam znači Eduard Limonov, onaj koji je pucao na Sarajevo. Nije od značaja što Limonova nikada nijeste čitali, čitali ste o njemu i njegovoj borbi protiv vaših neprijatelja. Uostalom, zato volite i Handkea, ne zbog njegovih knjiga, već zbog njegove mržnje prema onima koje i sami mrzite.

Ukrajina je danas razorena, spržena zemlja, zbog vas i vaših idola. Mariupolj jezivo liči na Sarajevo. Groteskni su nacoši koji trabunjaju o denacifikaciji, taman koliko je mučno slušati američku ambasadorku Rajnke kada govori o opasnosti ruske propagande a godinama prebiva u društvu srpskih popova i onih koji su osnivači neonacističkih, proruskih portala u Crnoj Gori. Uz nesebičnu pomoć gospođe Rajnke i ostalih zapadnih diplomata bivša crnogorska vlast je proglašena za korumpiranu, tiransku, diktatorsku i slobodno nastavite niz. U toj i takvoj paralelnoj stvarnosti pretpostavljam  da su režimi Vladimira Putina, Aleksandra Lukašenka i Aleksandra Vučića hipi komune sa sve Vudstokom i neprikosnovenim ljudskim slobodama?

Gospodo rusofili, nikako ne smetnite s uma da Vladimir Putin danas ubija Rusiju. Ukrajina će izaći iz njegovog pakla, iz pepela će izgraditi novi život, ali žig zla će dugo ostati na čelu Rusije. I to moraju znati svi ambasadori svijeta, naročito oni koji u kontinuitetu potcjenjuju crnogorski narod govoreći jedno, a čineći drugo. Ili igra žmurke predugo traje, pa se žmuri na oba oka, a odbrojava do… beskonačno? Ukrajinska nesreća tiče se svih nas, kao i ruska propaganda o kojoj tako lijepo govori gospođa Rajnke. No, broji se ono što učinimo, a ne ono što kakvom zgodnom prilikom izgovorimo.

A moj drug Ginzberg se pita:

Ameriko, kako da napišem svetu litaniju

u tvom blesavom raspoloženju!?

gradski.me