Mustafa Balje, slobodna misao bošnjačkog intelektualca

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Mustafu Balje imao sam priliku da upoznam na 15 Sandžačkim književnim susretima u Novom Pazaru, 2021. godine. gdje je ovaj briljantni stvaralac predstavio dio svoje poezije. Razgovarali smo o brojnim temama vezanim za medije, kulturu i poeziju.  Mustafa Balje je rođen 1967. godine u Restelici kod Dragaša (Kosovo). Osnovnu školu je završio u Kočanima (S. Makedonija), srednju i Višu Pedagošku školu u Prizrenu, dok je u Prištini studirao sociologiju. Član je Predsjedništva Udruženja pisaca Kosova (Lidhja e Shkrimtarëve e Kosovës). Novinarsku i uredničku karijeru je počeo u vrijeme formiranja prvih pisanih medija na bosanskom jeziku još 90-ih godina na Kosovu; u Selamu, kasnije Kosovskom avazu i Alem-u. Bio je povremeni dopisnik za Radio Sarajevo, Federalnu TV i Agenciju Anadolija. U javnom servisu RTK-a (Radio-televizija Kosova) je od formiranja Redakcije na bosanskome jeziku (2000). Računajući izbor pjesama Orfejevo ogledalo, objavio je još pet knjiga poezije, Leptiri po pločnicima (2009), Gošća (2013), Noćno putovanje (2015), Ademov mjesec (2017) i Otok od živog srebra (2021). Sa Sadikom Idrizijem Aljabakom, koautor je Antologije poezije Gore, dok mu je u pripremi roman-prvijenac Slijepe godine.

Za svoj pjesnički rad je krajem 2015. godine osvojio jednu od prvih nagrada Udruženja pisaca Kosova (LSHK). Iste godine je dobio i općinsko priznanje grada Prizrena, za književnog stvaraoca godine. Također, je novembra 2020. godine, na Regionalnim pjesničkim susretima Drini poetik, osvojio priznanje Metafora III.  Njegove su pjesme objavljivane u mnogim zbornicima, antologijama i časopisima. Da pjesništvo Baljea ima i regionalni značaj, govori činjenica da su mu radovi objavljivani u Sarajevskim sveskama, listu Preporod, Podgoričkom Almanahu, a u prijevodu sa bosanskog na albanski objavljivani i u tiranskoj Poeteci, prištinskom časopisu Metafora, turskom časopisu “Imza” i dr. Izdavačka kuća Udruženja turskih pisaca Kosova mu je objavila i prepjev knjige Leptiri po pločnicima na turskom jeziku (Kaldırımlara Konan Kelebekler). Ovo udruženje mu je 2016. godine uručilo i priznanje za pjesnika godine. Učesnik je na mnogim književnim susretima, festivalima međunarodnog i regionalnog karaktera; Književni susreti Esad Mekulli (Priština), Ratkovićeve večeri poezije (Bijelo Polje), Dani Hasana Kaimije (Zvornik), Poeteka (Drač), Plavski pjesnički susreti (Plav), Sandžački književni susreti (Novi Pazar), Krilata Seošnica (Rožaje), Mostovi prijateljstva (Veles) i drugi. Baljeovi radovi su uvršteni i u školskim udžbenicima u nastavi na bosanskome jeziku na Kosovu, Srbiji i u S. Makedoniji. Svoj doprinos na očuvanju bošnjačkog nacionalnog bića na Kosovu dao je učestvujući u skoro svim inicijativama, prije i poslije rata na Kosovu. Posebno u radu civilnog društva, preko Foruma Bošnjaka Kosova i Konsultativnog Vijeća zajednica pri Uredu Predsjednika Republike Kosovo.  U novije vrijeme radi na promociji književnog stvaralaštva Bošnjaka i drugih zajednica koje žive na Kosovu i u regiji. Živi u Prizrenu.

Mustafa Balje predstavlje jednog od najznačajnjih savremenih bošnjačkih pisaca sa prostora Kosova, ali i poslenika medija, kulture i javne riječi. Balja potvrđuje svojom poezijom i prozom, da je posebni klesar pisane riječi. Ima li ičega ljepšeg od putovanja i otkrivanja novih poetsko-proznih svjetova. Ovaj autor uspješno spaja prošlost i sadašnjost, razne ljude, događaje i kulture. Balja nam pruža veliku i široku paletu užitaka pisane riječi. Pred očima čitaoca se pojavlju prošlosti neke ponekad tako davne a ponekad tako bliske. U istom pjesničko-proznom stilu povezjući prošlost i sadašnjost, stvarne događaje istorijske činjenice, naš autor opisuje svoje iskonske unutrašnje emocije koje su isprepletane i sublimirane u njegovom unutrašnjem alter-egu. No Baljina poezija nije nikako (samo) regionalna ona je i univerzalna. Izvornost njegovog bosanskog jezika i nadahnuća je nedvosmislena. U svojim djelima Mustafa Balja, se bavi opštim ljudskim temama kao što su preispitivanje čovjekovog porijekla ili stanja njegove duše ophrvane; tugom, sjećanjima, nadom i riječju, svime onim što je svojstveno ljudskom biću, na lokalnoj, zavičajnoj ili univerzalnoj visini. A u pjesničkim promišljanjima sanja se Sandžak toliko i daleko a opet toliko i blizu. U svojim pjesmama Mustafa Balja još jednom dokazuje da je pjesnički magičar, imaginacija i jedinstvenog pjesničkog izražaja, u kome je naglašena snažna veza između regionalnoga i univerzalnoga, između njegovog kraja i zemlje. Budući da se radi o vrhunskoj intelektualnoj i duboko refleksivnoj poeziji s jasnim porukama. Njegova poezija i proza prepuna je bogastva riječi, duboko refleksivna i povremeno kritički nastrojena prem društvu kojem pripada, djelimično i zbog položaja zajednice (bošnjačke) kojoj sa punim pravom pripada.

Ukupna poezija i proza Balje odišu ljudskom toplinom i optimizmom, kroz koji se preplijeću različiti motivi. I poezija i proza nas podstiče na razmišljanje o sebi ali i o drugima. Jer, ipak je sve ljepše i lakše uz duboku vjeru dok iščitavamo autorove poruke koje analizira filigranski precizno kroz ljudsku prirodu ali i osjećajnost. Svojom poezijom i prozom nam sugeriše da je poželjno da uprkos svim životnim nedaćama, naši osjećaji budu isprepleteni nitima emocija i dobrote. Upravo na taj način moguće je doživjeti smirenje u ovom sve okrutnijem i bezdušnijem svijetu. Njegovo trojstvo: iskon, vjera i domovina simbol je Baljine životne putanje a Sandžak, uvjek u mislima, je dokaz pronađene životne ravnoteže. Poezija i proza Mustafe Balje, imaju posebnu moć: ona čitaoca potpuno  istrgne iz svakodnevice, očara ga, omogućuje mu da uroni u neki drugi, ljepši svijet u kom se prvenstveno odlikuje humanizam i magična privlačnost njigovog poetsko-proznog svijeta. Mustafina poezija-proza odaje nam vrlo osjećajnog čovjeka, ali u njemu se istovremeno pojavljuje njegova upornost i odlučnost da ostvari svoje kulturološke ciljeve. Jedan je od rijetkih književnih veličina sa kojima se može ponositi i Kosovo ali i Sandžak. Bez obzira na njegovu prisutnost i javni angažman kako u medijima tako i u kulturi njegova intelektualna raznovrsnost ga čini posebnim. Intelektualcu i eruditi poput njega ne treba puno za nadahnuće: književnost, istorija (ne tako davna), lingvistika čine ključ njegovog uspjeha. Pjesme prikupljene u ovom eseju su duže sadržine i jasnih poruka. Upravo tu dolazi do izražaja Baljina poetska preciznost i jasnoća. Premda moderan, ovaj pjesnik je otvoren prema čitaocu ne krije se u hermetičnosti ni u poetskim igrama. Slikovitost njegovig izraza uvjek je  na toj magično-mističnoj granici između fikcije i stvarnosti. U svojim poetsko-proznim formama preovladava snažno unutrašnje proživljavanje svega onoga o čemu piše. Pjesme su virtuozne prepune neke čudne magije i energičnosti. Kroz svoje stvaralaštvo autor sigurno korača prema odgovorima na neka esencijalna pitanja. Pjesnik vješto zapaža i naizgled beznačajne stvari, koje nas prate na stazama života. Pored svega toga njegovo stvaralaštvo je relističan prikaz svakodnevnog života, koje ovaj autor opisuje bez imalo uljepšavanja. Mustafa Balja je važna i rijetka pojava u kulturnom i društvenom životu jednog podneblja, pojava autonomna i snažna. Jednostavno, referentni sistemi stvaralaštva, tačnije svjetonazora Balje i dominantne sredine koja ga je iznjedrila. Okružen kulturološkom ideologijom i različitositima, pjesnik je sačinio autentičan svetonazor, od samog početka svog umjetničkog i životnog delovanja postajući “lična institucija”, autentični zastupnik svoga (bošnjačkog) naroda.  Zbog svega ovoga možemo reći sa punim pravom da Mustafa Balje jedan je  u nizu (bošnjačkih) pisaca koji plete zlatne niti između Kosova i Sandžaka.

1.

Nije ovo 84′.

Zar ne vidite čovjeka kako leti
a nisu mu potrebna krila?
Možete i hodati do mile volje.
Sprava vam, kada sjednete,
pokaže koliko ste kilometara pješačili
i koliko krvnih zrnaca prodefiluje
kroz vaš srčani mišić.

Imate napretek od vremena
koje vam Gospodari onako nesebično poklone.

Možete, čak, i noću ustati kao mjesečar
i staviti u kavez insomniju.
A prije toga progutate
lijek s isteklim datumom.

I biće vam bolje, mnogo bolje,
kad slobodu pojedete kao dezert
uz krišku lubenice.
Iluzionista mi je poklonio trik
koji sam samo jednom izveo bez prisustva roditelja.
Sabio sam cijelu biblioteku
od dvanaest kvadrata
u pravouganik veličine šibice.

Kada god mi zatreba, kresnem o fosfor
a palidrvce mi prepriča Sušićevog Uhodu
i otpjeva Blackov Wonderful life.

Nije ovo 1984, jer niko više ni ne zna pročitati
četvorocifrene brojeve koje počinju s jedinicom.

Dobro je, ipak, i to što
dva sabrana minusa daju još jedan veliki minus.
Još tome dodam mrvice,
kusur od korporativnog nagomilanog kapitala.

A kožni novčanik, poklon od prijatelja,
može da odahne od mirisa ljudskog vonja.

Družeći se s Arthurom Blairom,
nikako nisam uspio da dokučim asimetriju njegovih brkova,
ali sam shvatio zašto ih je kopirao Vendetta.

Prijatelj čeka milost na integrisanoj granici
koju prekrstiše u prijelaz.
Oteše drumove,
vratiše nam fluid straha i poniženja.

Šta ćemo sa destruktivnim apsolutnim kodom 19,
koji ruši već uspostavljeni slobodarski poredak!?

Ko to želi da oduva prašinu kako bi hipokrati
otkrili obnaženo tijelo pentagrama?

Bez naprezanja, opustite se.

Nije ovo 84′,
doći će ON
i sve će nam biti jasno.

2.

Desetljeća prođoše,
a on je tek danas
primijetio da šepam
na lijevu nogu.

Postao sam čudak
zbog svoje anomalije.
Neko sasvim drugi
u njegovim očima.

Mom znancu su
noge zdrave
i ne boli ga kuk.
Kada god poželi može
hodati po planinama.

Desetljeća prođoše,
a on je tek danas
zapazio ožiljke
na desnoj mi podlaktici.

Postao sam bogalj
zbog svog nesavršenstva.

Njegove su ruke
zdrave i s tetovažom
Može biti uzor
svim šetačima u čaršiji.

Desetljeća prođoše,
a on je tek danas
shvatio da znam
jezik neba i poj ptica.

Poželio je na kratko
do moje pradomovine.

Njegovo ostade sve
što pogazi i dodirne,
moje sve što početka
ni kraja nema.

3.

Ljudske olupine u
jednoličnom
Orfejevom pjevanju.

Mirišu crvene ruže puzavice.
Vijugaju zelene žilice
po kamenim zidovima.

Marširamo stoljećima
noge nam smrde
na usirenu krv.
Zauzimamo položaje
u blatnjavim rovovima.

Imaju li kraja
svi ti naši neslavni počeci
crvenom tintom ispisani!?

Uspavani,
zamračenog uma sutrašnjice,
Zaudaramo na barut, trulež i buđ.
Ogrnuti zlobom. Tumaramo.

Suze izgnanika
nam protiču
kroz nabrekle
i popucale vene.

Svaka naša ispovijest,
na pola puta se završi.

Onda ni o čemu ne pričajmo.
Možda se negdje sretnemo.
Možda nam se kroz mrlju
presjeku drumovi.
I u prah se pretvorimo.
Neka ništa ne nikne,
ako će se zlo širiti.

Ako je sve od ništavila nastalo,
možda nam se pruži prilika
za još jedan krug oko svijeta.
Samo kako,
kada smo svicima
oteli fenjere!?

Mnogo će nam vremena trebati
kako uskladiti sve naše stavove.
Al’ dok se to ne desi,
gradićemo tvrđave
tuđim kostima.

(“Otok od živog srebra”, 2021)

SLIJEPE GODINE
(Odlomak iz istoimenog romana u pripremi)

 ,,Kuda, kada puta nema. Kada je bespuće oko mene, u meni!? Nebom se ne može hodati, niti letjeti, a toliko je zvjezdanih putokaza i staza. Godine neiživljene, slijepe, sa trideset i šest – starac. Ruke ispucane do krvi, nabrazdene. Lice naborano. Šiban sam vjetrovima, kao dijete, pod otvorenim nebom, gdje ni drvceta ni hlada nema! Hodam Šarom i njen sam vječiti zatočenik.

Sa mirisom nunika, ženivara i morave stotinu puta se u prah, u sjeme pretvorim, i ponovo niknem po utabanim stazama od papaka ovaca. U mlakama, živ sam ukopan. A gdje mi je nišan? Zar bez nišana? Gdje ću jadan bez duše…? Čekam proljeće, maj… a samo što ozelenim, studen mi otjera sve jeseni… I tako u krug. Kao da sam vezan oko gumna, šibaju me bičem kao konja. Zašto mi stalno u glavi da je ovdje sve nastalo i da će sve nestati!? O čemu da mislim i čeznem, zar se maglom išta može krojiti?

A, živi mi se. Sanja mi se eto pod ovom čohom, koliko god me podsjećala na moje neprespavane zatočeničke noći, dar iz Njemačke. Mogao bih ja otići i zauvijek napustiti sve. Zaboraviti Baščaršiju i Miljacku. Preko planina i brda bih mogao bosonog, pa gaziti zmijoliku Radiku kao Isa pejgaber. I još dalje bih ka istoku, preko Tetova, Soluna, Sofije… Preko mora, i eto me do Turske”, hrva se mislima kao s troglavom aždahom, Nezir Isaković, gledajući aprilski sumrak sa čardaka i svijeće nebom posijane. Prije sat vremena ga je rasplakao ispraćaj. Napustio je njegov amidža ognjište. Najbolji drug i saputnik, koji ga je pojio sa svih studenaca.

Žigalo ga je nešto jako u grudima. Jače od onog gelera koji je dobio ratujući za Vojsku Kraljevine. Nije bio miran. Uvijek bi ga nešto vratilo u njegov, ko zna koji po redu, početak.

Nakon martovskog puča, te 1941. godine, kao 20-godišnjak bio je zarobljenik njemačkih okupacionih snaga. Sa još jednom četom vojnika, interniran. Burni događaju su ga zatekli u Sarajevu, gdje je radio u slastičarnici Abdulaha Demirovića na Baščaršiji, Bio je porijeklom iz Borja, kod Kuksa. Pobjegao je iz svog sela zajedno sa Borjaninom Nafizom. Samo što je oženio Havu, pod čudnim okolnostima je potražio svoju sreću daleko od svog rodnog kraja. Bio je mobilisan, samo dva mjeseca prije nego što će Sarajevo tih aprilskih dana biti u središtu tragičnih ratnih zbivanja. Kralj, Vrhovna komanda Jugoslavenske vojske, vlada i njene institucije, su se u opštoj pometnji povlačili, bježeći iz Beograda.

U gradu na Miljacki i okolini mnogo je pridošlica čekalo evakuaciju. Jugoslavenska vojska je kapitulirala. Sarajevo se našlo u sastavu ustaške NDH, odnosno pod njemačkom čizmom. Neki su visoki oficiri Kraljevine Jugoslavije prebjegli u London, neki u Atinu…

Vojnici nisu imali tu sreću. Neki su završili u konc-logore, dok su drugi odvođeni kao prinudni radnici za potrebe Trećeh Rajha, u Njemačku. Odredište Nezirove grupe je bio Keln.

Rano proljeće, a voz bez putnog reda, ostavljajući dugi bijeli trag po nebu, ih je vodio u nepoznato. Bez obzira na sve strahove koji su sputavali svaku njegovu mladalačku misao, Nezir je na listu papira sa svojom zatupljenom grafitnom olovkom, počeo pisati pismo, ne razmišljajući da li će ono ikada stići do svog odredišta.

Draga Hava,  nikada i nikome ranije nisam pisao pismo. Nisam ni imao potrebu. Negdje nas odvode, napuštamo Sarajevo, a sve raštrkano mislim i plašim se da će nas možda do poslijepodneva u nekakav bezdan baciti. A nisam stigao ni da ti kažem koliko te volim. Onako nemuštvo kao što sam to činio ašikujući s tobom ispod starog javora kod Selim-dedinog turbeta. Stidjela si se i zarumenila bi kad god bih ti rekao koliko te volim. Još me bole ruke koje sam širio kao sumanut, kao dijete kada se beskrajno raduje. I prve bračne noći tako je bilo, kada sam ležao kao ranjenik a ti mi stavljala hladne obloge na čelo, nakon onog, iz adeta, gurkanja moje braće…

Al’ znam da u tvom trbuhu nešto moje, nešto naše raste… Još mi odzvanjaju tvoje riječi: ‘Nosim našu bebu’. Što god da je, muško ili žensko, toj dušici miloj, eto kroz okno ovog vagona i voza bez putokaza, do mjesečine putuje iz duše moje leptir, čija su krila natopljena dovom Svevišenjem. Ako se ne vratim, dok ljubiš i miluješ nam dijete, sve češće gledaj u mjesečinu.. i sve će ti biti jasno…

Tvoj, Nezir. ”