Je li jedino važno da je pao DPS?!

Jasno je da su za Crnu Goru moguća dva puta: ili će se približavati evropskim i svjetskim najrazvijenijim državama đe je već jednim evroatlantskim, tj. NATO korakom zakoračila, ili će se strmoglaviti u klerofašističko dno bez dna đe smo takođe zakoračili sa formiranjem klerofašističke Vlade nakon 30. avgusta 2020.g. Ovih dana čusmo nešto što nas definitivno samo može držati i dalje na ovom drugom, (naj)gorem putu. Iz URE saopštiše kako – iako kažu da im je na zadnjem mjestu agende priča o vjerama i nacijama – će se boriti da na potpredsjedničkim mjestima nove Vlade  bude Crnogorac, Srbin i Bošnjak. U isto vrijeme čusmo i da u susret formiranju manjinske Vlade sve stranke imaju isto pozitivno mišljenje o njenim prioritetima, a oni dakako makar verbalno i načelno, ‘’principijelno’’, pripadaju onom prvom evropskom i uistinu spasonosnom putu za našu zemlju. No, sjećamo se, i prilikom formiranja tzv. ‘’ekspertske’’, ’’apostolske’’ Vlade, svi su bili u jedan glas za evropske vrijednosti, a dobili smo krajnju suprotnost koja je naravno rezultirala ne samo stagnacijom već i nazadovanjem u evropskim integracijama.

Kako najava o naručenim etničkim i nacionalnim najvišim funkcionerima nove Vlade može da korenspondira sa njenim najavljenim evropskim prioritetima, ostaje da se vidi. Ono što se bjelodano zna to je da vjerski i etnički principi u sličnim prilikama u nijednom društvu, osobito na Zapadnom Balkanu, nikako ne mogu imati civilizacijsku i razvojnu, stabilnu i progresivno usmjeravajuću funkciju. To je pokazala sudbina SFRJ, kada se u njenim posljednjim danima, upravo u biti ista praksa pokazala kao izvanredno pogonsko gorivo za njen tragični i krvavi raspad. Još više je čini se poučan primjer i BiH, jer je još uvijek živ i pred nama. Sada se možda čini da Crna Gora ništa slično ne može u negativnom smislu doživjeti kao BiH. No, vrijedi se podsjetiti da je i uoči samog građanskog rata u ovoj susjednoj nam zemlji govoreno da se ona nikada ne može raspasti. I dalje: da nikada neće moći (po)pucati po nacionalnim i vjerskim šavovima. Tvrdilo se da je to tako, jer je BiH etnički toliko bila izvanredno (pokazalo se po ratnim posljedicama izuzetno pogubno!?) izmiješana da su je upoređivali sa šarama tigra. Ogroman dio stanovništva po opštinama bio je maksimalno etnički miješano raspoređen i raspolućen. To je trebalo da bude u startu i preventivno pozitivno, tj. da u praksi onemogući bilo kakvo lako i brzo vjersko-etničko homogenizovanje radi započinjanja i vođenja ratnog sukoba u tzv. ‘’bosanskom loncu’’. U praksi, tj. u ratu, sve je bilo suprotno i sa najgorim mogućim (i ostvarenim!?) tragičnim posljedicama i rezultatima.

Bilo i ne ponovilo se. Međutim, ne bi se reklo da se ni u BiH ni u ostalom dijelu regiona izvlače prave pouke iz posljednjeg građanskog rata na ovom tlu. Naprotiv kao što vidimo. Zvecka se ‘’oružjem’’ gotovo na sve strane. Doduše, više verbalno i u anonimnim komentarima po društvenim mrežama i portalima, ali nikako nije opasnost za baciti i za podcijeniti. Kad se tome doda stanje u našoj političkoj eliti, od koje zapravo sve i počinje, onda je razorna dominantna ili pak pretežna društvena scena manje-više u cjelosti data. Jer, što reći kada jedan nominalno građanski pokret traži da etnički i vjerski princip bude zastupljen u vrhu državne vlasti ‘’ravnopravno’’ a valjda time i ‘’pravedno’’?! Kao da se evo čak i sa stanovišta onih koji se valjda izvlače iz klerofašističke kaše kojoj su sami doprinijeli dozirano i u stvarno naopako ‘’pravi čas’’ potvrđuju i pospješuju one slutnje i tvrdnje koje su se već poodavno čule da i Crna Gora malo-pomalo klizi u nacionalističke scenarije planiranja, crtanja i nuđenja alternativa kako gledati i riješavati njenu političku i kako neki kažu i državnu krizu. Valjda tome ide u prilog i tvrdnja njihovih dojučerašnjih – a reklo bi se i današnjih, viđećemo za budućnost!? –  partnera u klerofašističkoj vlasti da je na sljedećem dnevnom redu svakako i tema sudbina srpskog naroda u Crnoj Gori, tj. prizivaju se razne skupštine tog naroda koji živi u našoj zemlji, što neodoljivo podsjeća na neke godine na kraju druge decenije prošlog vijeka kada je dotadašnja suverena i samostalna Crna Gora nestala kao međunarodno-pravni subjekat. Srećom, međunarodne okolnosti danas (još!?) nijesu slične ondašnjim, ali je unutrašnja scena u našoj zemlji vrlo loša, da ne kažemo na jednom od onih slojeva dna što tonu u rupi bez (konačnog) dna, dakle, na putu sasvim suprotnom od onog evropskog. Jer, evo, klerofašisti se raduju što suverenistički blok se raspada, a sami suverenisti nikako da nađu formulu racionalnog i civilizovanog susretanja i dijaloga radi boljitka Crne Gore!

Slijede podgorički izbori, koji su od izuzetnog značaja ne samo za Podgoricu već i za državu samu. I ne samo za parlamentarnu vlast u njoj, već bi se reklo i za izbor puta  kojim će se dalje kretati Crna Gora. Loše će biti ako se opet ponovi da DPS iako pojedinačno najjača stranka na izborima izgubi vlast. Da se to ne bi desilo – što bi značilo dalje urušavanje evropskog puta i jačanje onog suprotnog sa mogućim dalekosežnim negativnim posljedicama po zemlju – ukupne suverenističke snage se moraju rasporediti u više kolona (makar da se nešto pozitivno uzme i od klerofašista!). DPS će ići naravno sam i treba da ide sam kao najjači suverenistički (mada da bi to bio u potpunosti, tj. po realizovanoj efikasnosti u institucijama nakon dobijanja vlasti, mora još da učini puno toga, osobito u praksi po pitanjima identiteta, a preduslov toga je reforma i modernizacija, do kraja crnogorska i građanska, sekularna i interkulturalna ideološka emancipacija, kadrovsko, programsko i organizaciono filtriranje) subjekat, dakle, u jednoj koloni. Druga kolona moraju biti istinske izvorne suverenističke snage, i ‘’stare’’ i ‘’mlade’’, bez razlike i podvajanja, u liku GI ‘’21. maj’’, Liberalne partije, SD-a, Komitskog pokreta, Crnogorskog pokreta i mnogih drugih crnogorskih, patriotskih, građanskih, organizacija, pojedinaca, stvaralaca, aktivista…, đe bi se na čistoj i beskompromisnoj crnogorskoj (multi)nacionalnoj i državotvornoj platformi sinergijom glasova dobio jedan respektabilan politički subjekat za buduću podgoričku vlast. Treća kolona su naravno manjine, kako se uobičajeno nazivaju, tj. suštinski, nacionalne zajednice svih naroda koji osjećaju Crnu Goru svojom istinskom domovinom. Suverenističke, (multi)nacionalne, građanske, crnogorske, domovinske, patriotske snage, u tri kolone, garantuju ili bi trebalo garantovati pobjedu na podgoričkim izborima i time mogućnost da se glavni grad ne prepusti klerofašistima, kao što je to učinjeno na državnom nivou.

I cetinjski primjer, ali i proces nastajanja tzv. manjinske Vlade, pokazuje da se teško prekida vrzino kolo klerofašizma za bilo koji izvorno građanski ili pak suverenistički subjekat, kada se jednom u njega uđe ili mu se makar počne približavati, udvarati mu se, praviti s njim bilo kakve kombinacije, a sve je to počelo u jednom dijelu crnogorskih suverenista još poodavno, prije dvadesetak godina, od nekadašnjegg Liberalnog saveza pa do Socijaldemokratske partije. Sada URA na Cetinju izjavljuje da je jedino važno da je pao DPS, a na državnom nivou od toga istog DPS-a očekuje podršku za manjinsku Vladu. Koliko je važno samo da je pao DPS (tačno je da svaka vlast kvari, a da apsolutna vlast apsolutno kvari, te je zato vrlo važno da uz DPS u vlasti, ali i u opoziciji svakako!, na bilo kojem nivou, budu njegovi prirodni suverenistički partneri, saradnici u strateškim državnim i nacionalnim pitanjima, ali i kritičari kada to zatreba i realna i relativno snažna suverenistička alternativa), viđeli smo nakon 30. avgusta 2020.g. Svakako da ne bi bilo dobro da se isti ili sličan scenario ponovi na Cetinju ili pak u Podgorici. Na Cetinju je izgleda kasno za popravni, jer je taj i takav scenario, ili makar njemu sličan, već na putu da se ostvari, a do Podgorice se još može intervenisati za dobro i svih njenih i svih građana Crne Gore. Jer, bez obzira što su svakako i naredni opšti parlamentarni izbori relativno blizu, poraz suverenista u Podgorici bi značio jedan veliki korak ka velikosrpskom i klerofašističkom dnu bez dna. A to bi svakako povećalo rizik od prekrajanja naše zemlje i njenog ustavnog građanskog sistema ko zna kojim i kakvim etničkim i vjerskim linijama i podjelama oličenim u nekim novim saborima, možda i litijama, nekim novim Podgoričkim skupštinama i sličnim vampirskim pokušajima i projektima da se i čitava dakako Crna Gora nađe u orbiti za sada ‘’srpskog sveta’’, a sjutra i u potpunosti podređena i asimilovana, denacionalizovana naravno prije svega od crnogorstva, progutana i faktički državno i nacionalno, građanski, u biti multietnički, multivjerski i multikulturalno nestala u raljama velikosrpske imperijalne i klerofašističke aždaje.