Abaz Dizdarević, Dirigovana stvarnost – tragovi ljudskog opstanka

Piše Željko Rutović

Nova Socijalna Geografija

Seobe kroz istoriju ne bijahu tek tako izraz volje ljudskog roda, već najčešće kao tragovi ljudskog opstanka bijahu prisilne, izazvane ratom, siromaštvom ili ekološkim katastrofama. Ratovi se prepoznaše kao posebni faktori koji su ljude vodili u što dalja mjesta novog života. Pored ratova, gubitak ekonomske sposobnosti je dominantan tip migracija koje su najčešće gubitničke po zemlju porijekla jer iz njih odlaze mladi, aktivni i dobrim dijelom obrazovani ljudi.

Albert Ajnštajn, Nikola Tesla, Endru Karnegi, Džozef Pulicer, Henri Kisindžer, Medlin Olbrajt, Rupert Mardok, Kristijan Amanpur, Farid Zakarija, Karlos Santana, Elizabet Tejlor, Endi Garsija, Ilon Mask, Brus Vilis, samo su neka od planetarno poznatih imena svijeta migranata koja su društva u koja su dolazili unaprjeđivali u oblastima nauke, biznisa, kulture, filma, umjetnosti, medija, inovativnih tehnologija… Tek iskustva govore da su se migracije kao permanentni element globalnog društva promijenile na način da i same mijenjaju i utiču na socijalni i kulturološki karakter društva.

Vrijedan šire pažnje, izuzetno upečatljiv doprinos promatranju lica i naličja istorijsko – kulturološkog fenomena migracija dao je dr Abaz Dizdarević knjigom Dirigovana stvarnost – tragovi ljudskog opstanka. Tema savremena i svevremena koju u paradigmatičnosti umjetničkog narativa autor multidisciplinarno problematizuje i uvjerljivo u ramu izazova globalnog čovječanstva kontekstualizuje. Naime, elaboracijom, analizom i sintezom fenomena kretanja kao sociofilozofskog, kulturološkog, istorijskog, antropološkog optikuma, Dizdarević dinamizira pojam konstantnosti društvene promjene kao nužnosti ljudske socijalne evolucije. U kružnom dijalektičkom spektru čovjeka, društva i duha a u pre-oblikovanosti višedimenzionalnosti kretanja, knjiga problematizuje graničnike svekolikog etabliranja uzrokovane nove dirigovane stvarnosti. U konvergentnosti umjetničkog i socio – filozofskog, autor simbiotički uspostavlja najširi kontrapunkt uzroka i posljedica čovjekovog izazvanog kretanja i u njemu onih posledičnih tačaka susreta kao nove vrijednosti društvenih dodira i preplitanja različitih svjetova.

Izuzetno uspješno osvijetljenom fenomenologijom dirigovane stvarnosti narativno intonirane u ključu i paradigmi migratornih procesa, autor koherentno naučno znalački problematizuje geopolitičko – ekonomski savremeni dijaloški društveni diskurs – dominantno pitanja globalizma, neoliberalizma, postkolonijalizma i transkulturalizma, što sumarno i posledično generiše novu socijalnu geografiju svijeta.

Kroz analitičnost i preglednost umjetničkih posredovani praksi i reakcija kao zakonomjernosti izraza migrantskih procesa, Abaz Dizdarević vrlo precizno upućuje na promišljanje karaktera, oblika, smisla i duha značenja umjetničkih odgovora na pitanja – dirigovanih socijalnih mikro i makro ponašanja. U kretanju koje se prepliće, de – humanizuje, antagonizuje i socijalizuje, uočava i suočava autor nove mape duhovnog i fizičkog kretanja u kojem se (re)integriše u izrazima nove (dirigovane) stvarnosti autentično i čovjek i umjetnost. Naime, prožimanjem kultura i civilizacija čovjek – umjetnik se samorealizuje i dijalektički suprostavlja, kako u novoj socijalnoj iskustvenosti, tako i u mogućim raspletima – ishodištima univerzalizacija kultura, mjesta, potreba i problema migrantskog zajedničkog izraza.

Dirigovanu stvarnost kao novi poredak kretanja autor sagledava u prostorno – vremenskoj cjelovitosti u okviru koje se umjetničko djelo konstituiše kao istina – definicija svijeta, naraslih i bolnih tragova opstanka. Odbacujući mimesis umjetnost ovog diskursa prerasta u jednu vrstu misije, posvijećenja, svjedoka i svjedočanstva civilizacijskih raskršća sa sjećanjem između opstanka i nestanka.

U pojavnim, iskustvenim i policentričnim fenomenološkim oblicima migracija, autor dosledno i metodološki jasno elaborira centralnu postavku – motiv knjige koja kroz pojmove čovjeka, društva, identiteta, kretanja, stvarnosti i umjetnosti u datim diskursima strateških globalnih socio – političko – ekonomskih upita i uputa, čini smisaono djelatni prostor nužno potrebnog emancipatorskog civilizacijskog dijaloga.

U filozofskom tretiranju ontologije kretanja autor nijansirano otvara i  problematizuje vječita pitanja smisla života, neizvjesnosti, upitanosti, humanizma, ne ostavljajući pri tom po strani markiranje ishodišta problema populizma i postkolonijalizma, depopulacije, deteritorijalizacije kao i mnogih drugih složenih oblika hibridnih nadnacionalnih pluralnih mreža.

Konačno, kroz prikaz osobenog svijeta u pokretu, kroz širu kolektivnu memoriju, ne ostajući samo na globalnim arhetipima univerzalnog kretanja nove stvarnosti, autor portretiše uzroke i karakter migratornih procesa sjevera Crne Gore što knjigu kvalifikuje dodatom sociološkom vrijednošću u prepoznatim zakonomjernostima nove dirigovane stvarnosti u kojoj se čovjek voljno ili nevoljno (pro) nalazi, ili ne, u kretanju traži i tumači pitanja i odgovore uzrokovane i egzistencijalizovane stvarnosti sa svim njenim mrežnim čvorištima –  autentičnosti, individualnosti, univerzalnosti, humanizma, pluralizma i globalizma.

Knjiga je na svoj način i prostor održive promišljajuće samorealizacije, pomoću koje i čitalac posredno (i)migrira istražujući ne samo duh eksternog fenomenološkog toposa več na njemu i forme, oblike i vrste umjetničkog izraza. Odvajanje od svog ontološkog prostora i prelazak u drugi, mijenja iskustvo, percepciju i razvoj svijesti u kojem kretanje na svoj način prerasta u traženje, riječima Virdžinije Vulf – sopstvene sobe doživljene u najširem obliku duhovnog iskustva i na njemu kreiranog socijalno – umjetničkog izraza. Ne manje, u ključu ovog posve značajnog i potrebnog kulturološkog rukopisa, naprotiv, promjena mjesta je konačno i ključna za samospoznaju moći i granica sopstvenog bića i njemu nekog novog peripatetičkog iskustva.