Ram za jednu sliku

Piše: Željko Rutović

Za razliku od nje koja je skinula fotografiju svog prethodnika Damira Šehovića sa zida ministarstva, sliku bivše ministarke prosvjete, nauke, kulture i sporta Vesne Bratić, samodeklarisane žene četnika, neće dirati niko.

Jednostavno, to što je iz samo njoj (ne)znanih razloga u poslednjem stadijumu  urušavanja svakog civilizacijskog oblika uljuđenih zajednica palo na um, neće  više nikome biti ni blizu kore malog mozga.

Očito u zbiranju finalnog destruktivnog četrnaestomjesečnog računa ugrožavanja crnogorskog kulturnog identiteta i duha građanskog društva, da joj u (ne)moći nije preostalo ništa drugo od tumaranja hodnicima kao mjestima izliva mržnje prema reprezentima bivše crnogorske vlasti  kojima ni sliku na zidu ne može smisliti. Mržnja bez granica ne jednom demonstrirana, opet i samo pokazala je svoje lice i šta god uradila u preostalim danima i satima odbrojane ministarske karijere, profesorka nikoga i ništa ne može naružiti. To što će sama sebe ružiti, ako joj je bliska ta vrsta samospoznaje, to više nije ničiji problem.

Očito je da će slika bivše ministarke na rečenom zidu štrčati u odnosu na sve druge. Opominjaće ta slika sve buduće administracije na svjedočanstvo jednog političkog nepočinstva kojim se satiralo svako slovo crnogorskog duhovnog, kulturnog i istorijskog imena.

Odlazeća apostolka ostavlja za sobom javnu blamažu i nedostojnost, mržnju i riječi uvreda i diskriminacije i kojeg ne sve tereta koji joj niko neće uzeti, niti nekritički dodavati, ali neće ni zaboraviti.

Sjećanje na njena javna nepočinstva nužna i dužna je mjera kulture odgovornosti koju prosvijećene civilizacije baštinika državnog identiteta duguju živućim, a još više dolazećim generacijama.

Ostaće tako slika  ministarke, žene četnika, da visi kao neprirodna izraslina na građsnskom biću Crne Gore, ostaće  slika koju ne mogu popraviti nikakva demagoška retuširanja združenog apostolskog bratstva.

Čudno djeluje da poklonici narodnjačke psihologeme i epskog svjetonazora olako zaboravljaju poslovičarske maksime po kojima “niko nikog ne može nagraditi, kako to čovjek najbolje zna samog sebe“.

Konačno, toliko toga smo neveselog čuli i vidjeli od rečene apostolke, tako da nas ničim ne iznenađuje njen oproštajni rukopis. Od skidanja slike sa zida, do udarca glavom u zid, o koji se stropštala odlazeca Vlada, pokazalo se, mali je korak.

Tek bilo kako, skidajući fotografiju svog prethodnika i pride, po kazivanju medija, sve što je išlo uz taj čin, nije ništa drugo do ime lica i naličja  ružne stvarnosti u kojoj je poslednji politički ekser u ram svoje slike zakucala bolje nego iko drugi, upravo i srećom, odlazeća ministarka.

Ovdašnje nesvakidašnje slike i neprilike, pa kako se ko može nositi sa svojim likom i javnim licem.

Sigurno je da će neke likove i njihove fotografije prekriti  vremena i zaborava     prašina koju će tek tu i tamo osvježiti ružno sjećanje na karakter mrziteljskog nepočinstva prema građanskoj i multilkulturalnoj državi Crnoj Gori.