Praktična opsesija

Piše: Meliha Meli Ramusović

Opsesija može biti mala, velika, vrlo lična ili kolektivna, manje ili više mazohistička. Nerijetko je i fatalna. A, gotovo uvijek, subverzivno sumnjiva.

Ne isključujući ponešto od gore navedenog, ipak zna, mada rjeđe, biti i praktična.

Praktična opsesija. I onda, makar na prvi pogled, kontradiktorna.

Jer, tebalo bi da ta emocija, koja je u svom najboljem izdanju moćno iracionalna, isključuje onu razumnu proračunatost praktičnosti. Ali, eto, desi se ponekad i taj oksimoronski spoj u kojem racio, mada van sopstvene zone komfora, ipak nužno nije na gubitku.

Opsesija Demokrata djeluje kao potonja navedena. I iako ne, valjda, kao potonja ura, ipak se URE tiče.

Tiče se i naše političke realnosti, koja prečesto podsjeća na srceparajuću nadrealnost sapunica. Izdaja, prevara, mržnja odbačenog, osvetnički audio/video, smjenjuju se u epizodnim saopštenjima, tvitovima, lajvovima, storijima i inim postmodernizmima politike niskih strasti.

Tako se sada, pred očima rialitija uvijek željne narodne volje, melodramski prikazuje raskid one veze koja je mnogo obećavala.

Obećavala zdravorazumski odmak od politike podjela i konačnu prevlast građanskog nad onim nacionalnim. Obećavala avangardnost i povratak u budućnost zemlje koja, čak i odmetnički, Evropa jedino može biti.

A onda, kao što obično biva u strasnim vezama koje mnogo obećavaju, pa postanu bezvezne, opsesija nastupa.

I ona ne iznenađuje. Ali, mogla bi da začudi praktičnost.

Mogla, da nije riječ o politici.

Jer, u politici, a naročito balkanskoj, praktično je biti žrtva, biti desnije od centra, biti onaj koji s narodom na ulici spašava stvar, proglašavajući fatalnom onu privlačnost koja bivšeg partnera vodi u neku novu vezu.

Ipak, imajući u vidu praktičnost ove opsesije, za očekivati je da, iako intezivna, bude u granicama razumnog.

Na dobrobit sadašnju svih nas, u vihoru ove romantične demokratije opasnih veza.

Ali i na buduću dobrobit bivšeg para.