Prežanje prilike

Piše: Miodrag Vlahović

Najveći gubitnici aktuelnih političkih dešavanja u Crnoj Gori su, naravno, Demokrate.

Crvene Kravate su bestragale svu podršku i razumijevanje međunarodne zajednice koja se bavila Crnom Gorom uoči i tokom promjena koje su donijeli posljednji parlamentarni izbori. Njihov populizam i ispraznost ušećerenih generalnih političkih deklaracija nije mogao da zavara nikoga ko se iole zanima za politiku (a naročito i posebno ne diplomatske predstavnike u Crnoj Gori, sa bilo koje adrese da dolaze). Što nije smetalo tim istim adresama da iskažu istrajnu dobru volju da zažmure na mnogobrojne znake ostrašćenosti partije dvojca Bečić-Bogdanović i da strpljivo čekaju (i čekaju, i čekaju …) da predsjednik Skupštine i njegov predsjednik poslaničkog kluba u ključnom momentu ipak preduzmu pametne korake i opredijele se za pomirljivu i balansiranu politiku.

Kada je taj momenat, neizbježno, stigao – Demokrate su se ponijele saglasno svojim saopštenjima staljinističkog vokabulara i ekstremne ostrašćenosti, lišenih imalo takta i minimalne političke uzdržanosti prema ljudima koji sa njima ne dijele ispraznosti tipa “mir je naša nacija”, niti imaju razumijevanja za nacionalističku suštinu, nevješto skrivenu populističkom frazeologijom.

Zato je kult ličnosti g. Bečića, baš u fazi cvjetanja, doživio karikaturalni kraj – u dugom hvalospjevu predsjednika Skupštine predsjedniku Skupštine za zasluge predsjednika Skupštine.

Demonstracije koje su sinoć počele su izraz nemoći i neznanja Crvenih Kravata, koje je katastrofalni učinak bivše vlade i promjena kursa Građanskog pokreta URA izbacila na suvo – na teren konkretnog života i konkretne politike, đe im uzdržanost i neimanje javnih stavova neće biti od pomoći. Slijedi period marginalizacije, koji će biti upravo proporcionalan novim mrzovoljnim parolama za populističku upotrebu, za koje kažu da nose autorstvo g. Bogdanovića.

Za to vrijeme, Demokratski front vida rane svog praznog hoda u posljednjih petnaest mjeseci. Sva je prilika da g. Mandić i Medojević ostaju u suženom i zatvorenom krugu svojih repetitivnih prozivki i optužbi prema (svakoj) vlasti. Oni su odavno lišeni razumijevanja međunarodne zajednice. Ni u Srbiji ne stoje dobro, jer je A. Vučić zaokupljen svojim problemima.

S druge strane, treći član DF trijumvirata, nadahnuti g. Knežević, na iznenađenje mnogih, pokazuje političku vitalnost i, zašto ne reći, mudrost. Jasno je da njegove poruke o spremnosti DNP da “učestvuje i razmotri” predloge za nove koalicije za koje zna da ih (sada) neće biti – nemaju veliku težinu, ali su retorički otklon od jetkog vokabulara i ciničnog nastupa druge dvojice DF vođa. Sigurno je da usklik “Da je vječna Crna Gora!” ne zvuči loše na kraju Kneževićevog skupštinskog izlaganja, makar mu prethodilo gotovo ritualno sricanje mantre o tome kako nikada neće dozvoliti “getoizaciju Srba u Crnoj Gori”. (Nota bene: Nećemo ni mi, gospodine Kneževiću, i mi smo protiv autogetoizacije Srba u Crnoj Gori!)

Razlog novih momenata u nastupima g. Kneževića ne treba tražiti daleko. Smješten je dva ili tri skupštinska mjesta sa njegove desne strane, tamo đe sjedi g. Joković, lider Lijeve Desne (i Socijalističke i Narodne) partije. Stav SNP je jednostavan: oni žele da ostanu u vlasti. Shvatili su, konačno, da se zadrtost u stavovima ne isplati. G. Joković je to i rekao – posljednjih sedmica, u više navrata, čak. Drugo je pitanje da li lider SNP može da računa na političku pragmatičnost svog partijskog okruženja. Pokazalo se to i prilikom profilisanja stava SNP o podršci inicijativu za izglasavanje nepovjerenja Vladi i povodom glasanja o smjeni predsjednika Skupštine. Jokoviću i kolegama nauk o tome što i kako ne treba mogu biti Demokrate, mada i sopstveno iskustvo nije na odmet: mnogi pogrešni izbori i propuštene šanse prethodnog lidera (Srđan Milić) i dalje opterećuju unitarističku frakciju nekadašnjeg jedinstvenog DPS.

Što nas vodi do najvećeg pobjednika i najvećeg gubitnika na političkoj sceni. G. Abazović će se “žrtvovati”, naravno, da bude premijer – jer nema drugog izbora, niti izlaska iz političke pat-pozicije za koju je URA, zapravo, najviše odgovorna.

Sada, poslije poražavajućeg eksperimenta (sjećamo se: “Građani, uzmite vašu slobodu!”), nejaka URA, koju politički legitimiše upravo g. Abazović, uz marginalnu ulogu ostalih iz rukovodstva (sa izuzetkom njegovog povjerenika u Skupštini, g. Konatara), ima ekstremno komplikovan zadatak – da vodi projektovanu manjinsku vladu političkog karaktera, sa (vjerovatno) omeđenim mandatom.

I onda – kako god da ispadne taj novi “eksperiment”, tj. politički pokušaj – g. Abazović će biti na udaru i pod pristiskom sa svih strana. Njegove izjave ovih dana ne održavaju svijest o ozbiljnosti izazova i kompleksnosti situacije. Lako ćemo u vezi (Temeljnog) ugovora sa SPC i lijepo mislimo o Otvorenom Balkanu?!

Izazovi pred manjinskom vladom su takvi da će URA – kad god da budu naredni izbori – teško naći saveznika na političkoj sceni Crne Gore. Uostalom – ako i kada manjinska vlada bude formirana – suočavanje sa novom političkom konstelacijom će biti otrežnjujuće i za rukovodstvo URA. Smirivanje “pomamljenog naroda”, kako je onaj dio građana (na koje se pozivaju i g. Bečić i gorepomenuti) nazvao g. Abazović, će se pokazati težim od proste jednačine “ja-potpišem-taj-temeljni-ugovor-i-pomamljeni-narod-se-odmah-smiri”.

Sa “Otvorenim Balkanom” i “Temeljnim” ugovorom novi premijer i njegovi ministri će imati konfrontaciju i sa DPS, i sa SDP i sa Socijaldemokratama. Bilo da dvije socijal-demokratske partije budu dio Vlade, bilo da budu van nje. DPS će, u svakom slučaju, posmatrati i, neizbježno, kontrolisati onaj dio situacije koji bi novu vladu mogao odvesti na staze stare. To bi, naravno, odmah značilo prijevremene izbore.

(Što se, uzgred budi rečeno, moče desiti i na Cetinju, đe se, protivno svakoj političkoj logici – pa čak i kad uračunamo i neizbježne lokalne (čitaj: provoncijalne) momente politike na lokalnom nivou – natezanje na relaciji DPS-SDP odužilo do besmisla. Stvar je jednostavna: ukoliko ne umiju da se dogovore na Cetinju, teško da će suverenističke snage, i u kontekstu nastupajućih izbora u Glavnom gradu, poslati pravu poruku svom biračkom tijelu. Ako to ne umiju u Prijestonici – vratiće se na situaciju iz avgusta 2020: sami pali, sami se ubili.)

Aktuelna crnogorska politička jednačina se završava manjinskim partijama. Te partije su pametno postupile (u nedostatku vlade u sjenci ili drugih oblika saradnje unutar parlamentarne opozicije) time što su potpisale Memorandum sa URA i SNP. I njima će biti neophodni politički oprez, promišljenost i mudrost u izazovima koji predstoje. Jer – nisu male niti njihova politička odgovornost, ni politička težina.

Manjinske partije će biti stvarni partneri onima koji budu dorasli zadatku da izvuku Crnu Goru iz duboke i teške političke i ukupne društvene krize ukoliko sasvim zanemare i prevaziđu klijentelističko i “recipročno” shvatanje svog angažmana. Njihovo partnerstvo sa građanskim, demokratskim i suverenističkim snagama bilo je – u uspješnim godinama iza nas – u samom temelju crnogorske države i društva.

Tamo treba i da ostane, kakva god bila denominacija aktuelne vlade – bila ona manjinska ili većinska.

U oba slučaja Vlada Crne Gore mora biti crnogorska – u najširem i najvažnijem značenju te riječi: u čuvanju državnih i nacionalnih interesa naše zemlje.

gradski.me