“Narod” protiv demokratije

Piše: Miodrag Vlahović

Dok sjede sa potpredsjednikom Vlade i liderom URA, ambasadori Kvinte i njihova koleginica koja je na čelu Misije EU u Crnoj Gori, predstavljaju reperezentativnu sliku našeg političkog i bezbjednosnog problema. Samo što premijera nema na slici.

Razlog za to, naravno, postoji. Ono što im je jasno sada – bilo je jasno i prije petnaest mjeseci, kada je nova vlada, “prva u istoriji” i tako dalje, bila konstituisana.

Stvari su, u ideološkom i političkom smislu, tamo đe su bile i danima kada je nova politička konstelacija u Crnoj Gori bila pozdravljena sada već legendarnim (američkim) bilbordom na glavnom podgoričkom bulevaru: “Crna Goro, dijelimo tvoju ljubav prema slobodi!”

Ali, ta i takva sloboda nije “umela da peva”. Jer nije bila sloboda.

Predizobornom kampanjom najavljeni prebjeg GP URA na stranu nacionalista, populista i stranaka-agenata bližih i daljih istočnih adresa je od početka bio anomalija. Logičnost tog pakta URA je, sasvim prirodno, tražena u rasponu od ucjene do kupo-prodaje njihovog uznijetog lidera. Jer – druge logike za takvu politiku nije bilo. Preostala su samo iskrena ubjeđenja kao motiv i razlog takve politike, koje, začudo, niko ne smatra pravim objašnjenjem.

Tako je “volja naroda”, o kojoj ovih dana (pardon!) trube mnogi iz partija kojima je ta ista URA dovela u pitanje najtanju od svih većina, zapravo bila izvrgavanje volje građana Crne Gore u destruktivnu i opasnu vladavinu koja je imala sve karakteristike – hunte. I to četničke hunte, da budemo precizniji, što je potvrđeno ne samo slavodobitnim i iskrenim objavama buduće četvorostruke ministrice, već i rječnikom, porukama, insignijama i egzemplarnim nacionalističkim i ksenofobnim stavovima ogromne većine u novoj političkoj “eliti”.

Spisak promašaja, besprizornih, štetočinskih i nezakonitih politika i, na njima zasnovanih, poteza i odluka, je predug. Skupo sve to košta i još će skuplje koštati Crnu Goru i sve njene građane u godinama pred nama.

Sada je ta priča na kraju. Iscurjela su i pokazala se malignim i rušilačkim sva obećanja, programi, promjene, smjene, čistke, revanšistički obračuni, selektivna revizija i poništavanje svega i svačega, pa i onih rješenja koja su u Crnoj Gori bila dobra i koje je vrijeme potvrdilo.

To jest, da budemo precizni: sada je ta verzija te priče provaljena i mora biti okončana.

Što će se dogodili u Skupštini i ispred nje u danima koji slijede zavisiće i od spremnosti i odlučnosti nove fluidne većine da se ukloni vlada nekompetentnih ljudi koji su u povratu pokazali želju i spremnost da donose i sprovode odluke koje unižavaju, uništavaju i dovode u opasnost Crnu Goru – i kao društvo i kao državu.

Bezbjednosni rizici nisu isključeni, već potencirati freškom najavom Demokratskog fronta da će se priključiti protestima ukoliko se ne nađe “rješenje u okviru postojeće većine”. Obznana stava Crkve Srbije o tim pitanjima ima težinu presude za lidere DF.

Ipak, sva je prilika da će postojati većina da se okonča poražavajući mandat g. Krivokapića i njegovih “apostola”.

Dilema koja preostaje (dakle: ukoliko protesti i litijaško “dešavanje naroda” ne bude dobilo novu epizodu) je svedena na to da li će biti konstituisana tehnička vlada, koja bi pripremila izbore u maju, ili će nova većina imati dovoljno interesa i podsticaja (i sa strane!) da konstituiše manjinsku vladu političkog karaktera.

Prva nam se opcija ne čini previše komplikovanom, jer bi ona značila “nastavak postojeće političke utakmice drugim sredstvima”. Faktička predizborna kampanja bi dobila i formalni okvir. Za pretpostaviti je da na pomenutom diplomatskom śedniku kod g. Abazovića taj scenario nije naišao na oduševljenje. Razloga za to ima više – ili nam se tako čini. Dominantni bi mogao biti shvatanje međunarodne zajednice da treba sačekati sa novim izborima.

Druga bi opcija bila logičnija, da vreća crnogorskih problema nije prepuna. Politička vlada bi bila korisno rješenje, kada bi njena agenda bila lišena pitanja kakva su, na primjer, Temeljni ugovor sa Crkvom Srbije, popis i pristupanje tzv. “Otvorenom Balkanu”. Uz to, teško je je i pretpostaviti situaciju da bi nova manjinska vlada bila spremna (tj. da bi imala dovoljno glasova) za promjenu – odnosno vraćanje u normalno stanje – katastrofalnih kadrovskih rješenja, po “dubini” i po širini. Nejasno je, takođe, da li bi takva vlada smjela da takne elemente (pre)optimističnog “Evropa sad” programa – prije nego što se, vrlo vjerovatno, pokaže neodrživost i te populističke sheme.

Zaključak je jednostavan: manjinska vlada političkog karaktera bi bila vrlo nestabilna struktura. Njeno opstajanje bi moralo biti naslonjeno i jasno podržano od strane evro-atlantskih partnera. Da li su oni spremni za to, čak i pod vrlo oborivom pretpostavkom da bi prijatelji iz Srbije i Rusije naprasno ostali uzdržani i “neutralni” povodom Crne Gore? Posljednje dvije godine – da ne idemo dalje u prošlost – ne ukazuju na takvu spremnost zapadnih saveznika.

Zato će sljedećih desetak dana u našoj zemlji biti vanredno interesantni. I puni rizika i izazova.

O opcijama i mogućem razvoju situacije povodom manjinske vlade moći ćemo bolje da razmišljamo pošto se uvjerimo da “direktnoj demokratiji” ispred Skupštine neće biti dozvoljeno da spriječi glasanje o nepovjerenju Vladi.

Na ispitu će biti svi – u koju god slobodu vjeruju. U onu koja znači odbranu demokratije i poštovanje principa i regula parlamentarne demokratije, ili u onu koja demokratiju priznaje samo iz pozicije većine i iz pozicije pobjednika.

Opet smo pred najtežim upitom. “Narod” protiv građana, populizam protiv demokratije.

gradski