Antifašisti Podgorice, Nikšića i Danilovgrada svakog 27. decembra okupe se na Farmacima da odaju poštu pedeset trojici rodoljuba i partizana koji su tu strijeljani 1943. godine. Svako od njih ima svoju životnu priču. Zajedničko im je što su bili Crnogorci, što oni i članovi njihovih porodica nijesu voljeli okupatore i njihove saradnike i što su ih četnici uhvatili i servilno predali neprijatelju a oni ih utamničili u Jusovaču, a odatle odveli na Farmake na strijeljanje.
Među njima se izdvajaju dvije interesantne priče. Prva je vezana za učitelja Milosava Milatovića i njegovu suprugu Đurđu. Imali su devetoro đece, pet sinova i četiri šćeri koje su podizali i vaspitavali na principima slobodarske etike, pravdoljubivosti i uzajamne solidarnosti. Sa cijelom porodicom svrstali su se u NOP 1941. godine. Uzaludni su bili napori domaćih slugu okupatora da ih otrgnu od Narodnooslobodilačke borbe i da skrše njihovu moralnu snagu. Uslijed toga često su bili zatvarani i zlostavljani. Tako su se 27. decembra 1943. godine našli u zloglasnoj Jusovači, kada su Njemci i domaći izdajnici izveli Milosava u grupu za strijeljanje. Đuka, ta hrabra nikšićka heroina, jurnula je iz ženskog stroja ka grupi osuđenika, uzela pod ruku svog supruga i uzviknula: „Ovako smo stajali na vjenčanju, ovako ćemo i umrijeti“. Nekoliko trenutaka poslije toga plotuni na Farmacima pokosili su ih zajedno. Pali su za slobodu svoje zemlje skupa sa grupom boraca i rodoljuba. Njihov drugi sin Milorad Miko, poginuo je u borbi protiv Njemaca na padinama Bitovnje, a sin Miljo je u Nikšiću, zajedno sa Gigom Cerovićem, likvidirao zloglasnog krvoloka, predratnog policajca i vjernog slugu okupatora Košaka, na veliko zadovoljstvo slobodarskih Nikšićana.
Sin Veljko Milatović, istaknuti revolucionar, rukovodilac i političar, proglašen je za narodnog heroja Jugoslavije. Prije rata Veljko je odbio stipendiju Milana Stojadinovića riječima: „ne želim da preko te stipendije postanem podanik režima protiv koga se borim“. Izgovorio je te riječi iako je bio svjestan da njegovi roditelji ne mogu pomoći školovanje četiri brata i četiri sestre. Ostao je dosljedan etici i čojstvu crnogorskom.
Druga priča odnosi se na Radula Radulovića iz Tunjeva koji je svoje šćeri Maru i Radušu, i sina Sima, učio da su domovina i sloboda svetinje koje se moraju čuvati kao zenica oka. Cijela porodica je vjekovima krvarila po svim ratištima Crne Gore. Šćer Mara je pripadala naprednom omladinskom pokretu kao član SKOJ-a od 1942. godine. Simo je bio član SKOJ-a od 1941. godine i član Pješivačkog partizanskog bataljona u sastavu Donjopješivačke čete zajedno sa sestrom Radušom i ocem Radulom. Formiranjem V proleterske brigade postaje njen član i ističe se hrabrošću i drugarstvom, a član KPJ je bio od 1942. godine.
Poslije krvave bitke na Sutjesci vraća se ranjen u Tunjevo gdje ga Mara, vida i pazi u pećini iznad kuće. Četnici su ih otkrili, uhvatili i predali neprijateljima u Jusovaču. Iako nije bila prozvana za strijaljanje, Mara je uhvatila svog brata Sima za ruku, zagrlila ga i stala pred neprijateljske cijevi. Skupa su imali svega 38 godina.
Plotuni na Farmacima su odlijegali Podgoricom. Ali odlijegala je i pjesma iz zloglasne Jusovače a pjevalo se i uoči strijeljanja. Poniženi i uvrijeđeni zatočenici pjevali su patriotske i partizanske pjesme.
Sestra Raduša i otac Radule dočekali su slobodu koju su skupo platili sa partizanskim spomenicama “1941–1945.“ na grudima.
Stanovnici Tunjeva sopstvenim sredstvima podigli su Dom i dali mu naziv „Simo i Mara“ u znak sjećanja na ovo dvoje mladih koji su priložili svoje živote na oltar slobode.
Primjeri porodica Milatović i Radulović, odnosno Đuke i Mare su za pjesmu stvoreni.
Ovo su ljudske drame po ugledu na antičke tragedije, čak i jače i spadaju u najsvjetlije primjere čojstva i junaštva. Čestite i požrtvovane crnogorske heroine koje dobrovoljno idu u smrt, žena sa mužem, sestra sa bratom postale su simboli slobodarstva, hrabrosti i odanosti rodu i domu svome jedinome.
Prkosile su dželatima, kao Joka Baletić na strijeljanju ispod Trebjese 1942. godine kao i mnoge druge i drugi na Farmacima, Cetinju, Baru, Kapinom Polju i mnogim gubilištima. Mrski zlotvori mislili su da zastraše slobodarski crnogorski narod, da slome partizanski pokret od dalje borbe.
Međutim, ne samo da nijesu zastrašili slobodarski narod, nego se poslije ovako stravičnih odmazdi partizanski put do slobode se sve više razbuktavao i doveo do konačnog oslobođenja Jugoslavije.
Sve ove Crnogorke: Đuka, Mara, Joka, Vukica, Dara, Draginja, Aleksandra… i brojne druge, svijetli su primjeri kako se časno, hrabro i dostojanstveno koračalo i korača kroz život, uprkos svim teškoćama i izazovima. Na stranicama kolektivnog pamćenja ostaće zapisani i sramotni pokušaji njihovog blaćenja. Iako dolaze sa nedostojnih adresa koje se pamte po nečojstvu i nesojstvu odlučni smo da tome stanemo na put i da se ni po koju cijenu više nikada ne ponovi.
Slobodan Bato Mirjačić,
Predsjednik UBNOR-a i antifašista Nikšić
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].