NURENGIZ GJUNJ

 Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Povodom završetka knjige ,,Savremena književnost Azerbejdžana” koju su priredili: Božidar Proročić, Seyran Mirzazada i Dijana Tiganj. Azerbejdžanske književnike predstavljamo u crnogorskim medijima dok crnogorske predstavljamo u medijima u Azerbejdžanu. Svi pisci su prevedeni sa ruskog jezika a izbor je naparavljen uz pomoć Centra za prevođenje u Azerbejdžanu.

Istaknuta Azerbejdžanska pjesnikinja Nurengiz Gjunj (azerbejdž. Nurəngiz Gün), prozni pisac. Rođena 1938. godine, 21. septembra. Jedna od najutentičnjih pjesnikinja Azerbejdžanske književnosti druge polovine XX vijeka, istovremeno i prozaik-publicista. Pjesme su joj prevedene i objavljene u mnogim evropskim zemljama, dobitnica je više književnih nagrada u Azerbejdžanu,

Turskoj, Makedoniji. Romanom „Gospod“ (1980) ušla je u savremenu književnost Azerbejdžana. Autorka je knjiga ,,Gospod – u obliku čovjeka” (novele i priče, 1984), ,,Bijela krila ” (pjesme i poeme 1986), ,,Idem ” (pjesme i poeme 2004), ,,Hodžalinska simfonija ” (poema, 2006), ,,Moji

bijeli cvjetovi ” (poezija, 2009) i druge. Nurangiz Gjunj je postala prva učesnica koja je predstavljala Azerbejdžan na Kongresu ,,Yunus Emre” koji je održan 1990 godine i još jednom dvije godine kansije na Kongresu održanom u Ankari. Godine 1998 bila je član Azerbejdžanske delegacije na VI Kongresu Turko-jezičkih naroda u Bursi, a 2005. godine u Švedskoj na kongresu Azerbejdžanca iz cijelog svijeta. Objavljivana je u bivšoj Jugoslaviji (,,Almanah glas” Skoplje 1987). Nurangiz Gjunj je bila popularni TV voditeljka. Njena rafinirani i stručni govor i izuzetan glas uloga, iznenađujuće su se spojile sa njenim umjetničkim slogom. Odmah, je privukla pažnju čitalaca, književnih krugova, i kritičara. Svojim pjesničkim manirom ona je vratila suštinu

Azrbejdžanske ženske poezije, koja je u sovjetsko vrijeme nažalost bila prigušena i nedovoljno afirmisana. Na osnovu njene poezije mnogi njeni stihovi umjetnički su obrađeni, a na osnovu njenje poezije snimljeni su i filmovi. Umrla je 20. decembra u 76. godini života 2014. godine. U

Bakuu je obilježenjo 80. godina od rođenja ove istaknute azerbejdžanske pjesnikinje.

KĆERI ŽELE HANUM

Čije su oči bile dijamanti

Koji su pomračili svojim sjajem cijeli svijet.

Čijih su usana osmijesi

Bojama svojih obrisa

Bili očarali cijeli svijet.

Kćeri Žali moje –

Proljeća mog

Pjesme moje

Golubice moje…

IZ SJEĆANJA

Bilo je to drvo i njegova sjenka.

Bili smo mi i naša prehlađena srca.

U našem duhu bio je dah cvijeća,

U grudima smo imali beskrajnu ljubavnu pjesmu.

A bilo je i hleba, čini mi se i slanik,

I još glavica luka.

Samo.

Stolnjak se trgnuo, so se prosula,

Hljeb se stvrdnuo, a luk bio grk.

Što nije bilo u redu s nama?

Baš u tom trenutku je došao neko sa sjekirom,

I posjekao naše drvo.

PRAZNINA

 Praznina i ćutanje…

Opustošenost.

U njoj nema ni ljubavi, niti mržnje, nema sreće, nema

osjećanja, nema zvuka!

Bila sam jahačica. Gdje je moj konj? Imala sam bič,

gdje je nestao?

Vi možete da dobijete konja. Vratite mi bič!

Želim da kaznim ćutanje!

JA IDEM

Sa osmijehom na usnama”

S nadom i ponosom u zenicama

Sa željom da gorko zaplačem: „Ah! Ah!”

Idem svojim putem dok se ne umorim.

U pesnici stežem tajnu

Na prstima žuljevi

U srcu je sve što imam.

Idem svojim putem dok se ne otkinem s ručke.

Ispred mene stoji vijenac gorski, i tuga,

Stijene su surove, more hladno

Sa dušom stisnutom usamljenošću, u vrijeme zalaska sunca

Idem svojim putem dok se ne ugasim.

Iza mene su strmi spusti

Na mojim ramenima snop sunca

U naručju Žalja i nježno podrhtavanje,

Idem svojim putem, sve dok ne postanem put.

GUBITAK

Svjetlo sam izgubila

u očima majke.

Uspavanku sam izgubila –

u riječima majke.

Bajku sam izgubila –

na majčinim usnama.

Lampu sam izgubila

majku tražeći.

Bajku sam izgubila –

na usnama majčinim.

Ljuljašku sam izgubila –

u rukama majčinim.

Život sam izgubila –

k majci putujući.