Prosuzile su lipe cetinjske, ali im miris nijesu utulili

Dični grad je okom svojim lovćenskim osvijetlio istinu.
Božje oko pravedno, na mladost je crnogorsku pogledalo.
Onu što se dikom diči, onu sa Belvedera , Dubovika i Crne Grede, onu što ne oguba krv svoju.
Momci i đevojke u crvenom plamenu ljubavi za svoju Crnu Goru, za svoj Manastir i svoj ponos – Cetinja herojskog.

Cetinje dobrote i ljudske solidarnosti.
Cetinje dobrog kruha sa dlana majke i starice ispred kuća poštenih.
Cetinje sa čašom vode iz drhtave ruke starine sa brkovima i crnogorskom kapom, žednima sa barikada.
Cetinja sa cvijetom za policajca.
Cetinje sa ostom (sirćeotom) za maske od grdnog suzavca.
Prosuzile su lipe cetinjske, ali im nijesu utulili miris.
Prosuzila su i zvona manastirska, ali ih neće ugasiti.
Nagutali se ali i narugali suzavcima đevojke i momci, ljudi i žene ponosnoga grada i svi mi koji smo došli da sa njima noćimo i zorujemo ispod neba koje niđe nije tako plavo. Takva bi i zora nad Belvederom.
Plava. Niko ne bi pomislio da će se sa sirenama vatrogasnim, koje su budile svoje ljude,  opominjući režući vazduh,  nebo tako prevrnuti.
Da će siva na njegovom platnu slutnjom dušu da oboli.
Da će pucnji s Belvedera na svoj narod i njegovu mladost, umjesto plotuna tica neđeljnoga cetinjskog jutra.
I da će još lažno reći, kao što im je sve  laž  koja se koti, kako su prvi zapucali i prvi skandal učinjele patriote, rodoljubi, čista mladost i njihovo crnogorsko srce.

Lažite i montiratjte, hapsite i prijetite! Nećete nam probiti barikade ponosa i vjere! Crna Gora na koljena nikad nije bila. Danas vi na koljenima klečite, čučite i ležite pred oltarima.

Neka nova vjera, nevjere!
Neke nove molitve i psalmi iz uvoza?
Neka nova zvona sa propelerima helikoptera i neke nove mantije od čelika.
Neka nova ustoličenja iz vazduha pa  do zemlje sa puškama.

Ovo naše vrijeme nema vremena za tišinu bez bunta i  bez kičme koju bi vi,  uslugari tuđih interesa  da nam lomite.
Ova zemlja raskopana nadvoje, ište mir  za svoju đecu i majke njine, i duboke brazde đedova čela, što pamti zlo vazda od vas dolazeće.

Ovđe je prađed tvoj i ovđe si Ti i Tvoj sin. Ovđe se jabuke rumene kao zastave na kućama crnogorskim.

Ovđe trgovci otvaraju svoje radnje u kojima se ne naplaćuje ljubav za svoju zemlju i voda, ljeb i sir.

Ovđe se na ručak pozivaju neznanci i putnici namjernici s punom tećom i punom čašom gostomprimstva. I punog srca se  ispraća.
Ovđe momci u odbranu grude svoje kreću s pjesmom i u vis podignitim rukama. Njihovo oružje je ponos, pravda i čast.

Ovđe žene na prvoj liniji dočekuju neprtijatelja. Na ulici, na barikadama ispred LJUDI. A ljudi ih braćom zovu. Ne sestrama. Jer su jake, jer su Crnogorke.
Jer su heroji. Na njih ste se zalijećali pa ustukli, jer su vam kazale ko ste.

Jer su vam pljunuli istinu u lice vaše,  ispod šlema i pancira.

One su u utrobi  kamena crnogorskog našle mjesta za riječ istinitu, čvrstu kojom samo traže poštovanje svoje kuće.

Mirom su stale ispred muških. A oni ovoga puta iza njih, jači od Belvedera.

Da još  jednom bijelom svijetu pokažu u kakvom crnilu bi da ih zaviju oni što tuđe više od svojeg vole.

Crnogorke na straži bez puške i bajoneta. Da svoje usne otvore laticama ruža.
Da drači ne daju da zakorovi a bolu da jauče planinom. Da nam ne uzmu dušu oni koji su na dušu Crne Gore krenuli.

Vratite se ovom svijetu od kojeg ste utekli a vjernicima se zovete.

Ne dozvolite da vam tuđi popovi s neba padaju kao vrane crne  i mučki u manastirski mir tiču.

Mir ljudi kao što mirno Crnogorke i Crnogorci dočekuju suzavce i metke, kletve i progon, hapšenja i prijetnje.

Sveta zemljo Crnogorska ne treba ti više krvi.

Sloboda se lovćenskim zorama spušta . Dočekaćemo je zvonima svih crkava i manastira da vratimo vjeru u oltare njihove.

Dubravka Jovanović