Piše: Šeki Radončić

Hoće li 5. septembra pasti krv na Cetinju i hoće li u Cetinjskom manastiru doći do krvavog ustoličenja mitropolita srpske pravoslavne crkve Joanikija Mićovića!?

Ako je suditi po srpskim vlastodršcima, srpsko-ruskim propagandistima, njihovim medijima, spinovima, botovima… biće krvi. A krivci su, dakako, već nacrtani: slobodarsko Cetinje, Cetinjani, komite i vrhovni komandant Milo Đukanović.

Realno gledano, bliska istorija i činjenice zorno pokazuju da može doći do neželjenog raspleta ustoličenja mitropolita Joanikija na okupiranom Cetinju. No, pravi krivci su „tamo daleko“. Daleko od Crne Gore.

Pođimo redom:

a) Srpska politčka elita, pravoslavna crkva, njeni velikodostojnici i svještenici su moćni ideolozi, inspiratori i , mirne duše se može konstatovati, preteče svih potonjih ratova na prostoru bivše Jugoslavije: od Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, do Kosova i rata protiv NATO alijanse. Nažalost, svi oni nijesu izvukli pouku iz pet izgubljenih ratova: ni danas se drugačije ne ponašaju prema suverenoj državi Crnoj Gori.

b) Krv je, ne tako davno, na srpsko-crnogorskoj podjeli , već padala na Cetinju: na Petrovdan, 12. jula 1991. godine, samo sedam mjeseci nakon ustoličenja Amfilohija Radovića, ispred Cetinjskog manastira njegove pristalice su pucale u okupljene nenaoružane mladiće.

Hici mržnje pogodili su Paja Jabučanina i Veska Jabučanina …. No, Bog je, ipak, bio na njihovoj strani: iako teško povrijeđeni, nakon hitnih operacija, preživjeli su.

Pucnjavi je prethodilo okupljanje građana nakon što su u crkvi Cetinjskog manastira Amfilohijevi sljedbenici pretukli vjernika Božinu Čavora, a potom ga krvavog bacili na stepenište. Uslijedilo je gađanje kamenicama između Amfilohijevih pristalica i Cetinjana. A potom pucnji u goloruke ljude.

c) Cetinje pamti kako su, šireći mir i suživot u Crnoj Gori, SPC i Amfilohije, u Cetinjskom manastiru primali, kao svoje najrođenije, ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana sa njegovom paravojnom formacijom „Tigrovi“, naoružanim dugim cijevima.

d) Na slobodarskom Cetinju zabilježen je još jedan gotovo nevjerovatan slučaj: svještenik SPC, Dragan Stanišić, odjeven u crkvenu odoru, ne obazirući se nimalo na božju zapovjest „ne ubij!“ izvukao je pištolj ispod mantije i pucao na nenaoružanog Krsta Pajovića.

„Tog 4. juna 1996. godine, oko 13 sati, sreo sam se ispred svoje kuće sa popom Stanišićem, i onako u prolazu mu rekao ‘đe si pope“, svjedočio je Krsto Pajovic u razgovoru sa autorom ovih redova, obavljenom dva dana kasnije. Precizirajući:

„Iznenada je izvadio pištolj. Opalio je prvi metak u vazduh, potom je uperio cijev prema meni. Povukao je obarač, ali pištolj nije opalio. Ponovo je pokušao da ga repetira, držeći cijev u mom pravcu. Krenuo sam ka njemu, a on se onda okrenuo i počeo da bježi. Za njim su potrčali i drugi građani…“

Policija je kod popa Stanišića pronašla pištolj „Broving“ sa zaglavljenim metkom u cijevi. Mitroplit Amfilohije je tim povodom bogobojažljivo izjavio da je „svještenik Stanišić izuzetno miran čovjek i da se niotkoga zaštićen, osjetio ugroženim“.

Precizirajući: „Stanišić je braneći sebe, u stvari, branio čast, dostojanstvo i obraz Cetinjana i Cetinja.“

Sa mrtvima nije pametno polemisati. A što je i kakvo je Cetinje, govori i sljedeća činjenica: neposredno nakon te pucnjave došlo je do tuče između brata svještenika Stanišića i brata Krsta Pajovića. U tuču su se umiješali i Bojica Vušurović i Igor Abramović. I to, vjerovali ili ne, ispred zgrade policije. Akteri su odmah uhapšeni.

U kontekstu velikosrpskih nasrtaja na Cetinje kao simbola suverene Crne Gore poučno je podsjetiti i na slučaj kada su akademici SANU i Amfilohije, na sred Cetinja, pokušali da zloupotrijebe Njegoša u negiranju crnogorske nacije i crnogorske Crne Gore. I kada je cetinjska legenda, Bobo Bogdanović, ne obazirući se na Miloševićevu silu, akademike, popove i policiju prekinuo taj anticrnogorski skup.

Bogdanovića sam, u svojstvu novinara, gledao i kako na ulazu u Cetinje, na jednoj „glavici“, Crna Greda se to kamenito brdo zove, sa puškom u ruci, nekom starom „kragujevkom“ i svojim domoljubima, dočekuje Miloševićevu paravojsku i zločince. Predvođeni Vojislavom Šešeljem, tada opasnim četničkim vojvodom i njegovim zloglasnim dobrovoljcima.

Koji je bahato najavio „oslobađanje“ Cetinja. A potom herojski ustuknuo.

Simbol cetinjskog i crnogorskog otpora tzv. Velikoj Srbiji i velikorspskom nacionalizmu, Bobo Bogdanović, umro je prije 20. godina. Cetinje i Crna Gora mu nijesu podigli spomenik ili po njemu dali ime nekoj ulici. A trebalo bi. Iz mnogo razloga.

Vratimo se najavljenoj inauguraciji. Na Cetinju su se na istom brvnu našle dvije vojske. Zasad nema govora o povlačenju ni jedne, ni druge. A na Balkanu se, nažalost, najčešće ostvaruju crne prognoze.

Što je najopasnije, Joanikijevom vojskom ne upravlja on, već moćni crkveni, politički i državni centri iz Beograda i Moskve. I njihove destruktivne agenture. Ako na Cetinju, ili negdje drugo u Crnoj Gori, dođe do krvoprolića tu neće ginuti njihovi sinovi i braća, niti građani, već će se između sebe trijebiti samo zakrvljeni građani Crne Gore.

I , opet će ignorišući istinu i suštinu, udruženim snagama optuživati već žigosanog Mila Đukanovića i crnogorske komite. Po istom onom receptu kada su uoči velikosrpske agresije i kasapnice na prostoru bivše SFRJ hrvatske oslobodioce zvali Ustašama, bosanske patriote – Mudžahedinima, a kosovske – UČeKaovcima.

Crna Gora je u dva rova. Dan D je sve bliži, a Cetinje i slobodarska Crna Gora pokazuju građansku kuraž, neposlušnost i zube velikosrpskim liderima, ideolozima i svještenicima.

I to nije samo otpor crnogorskoj kvislinškoj Vladi, već i zvaničnom Beogradu i, naravno, Moskvi.

Nije slučajno: ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov prije neki dan je zavapio da „SAD imaju za cilj uništenje pravoslavlja i pravoslavnog jedinstva svijeta“ i „da je Srpska pravoslavna crkva na meti snažnih napada u Bjelorusiji, Siriji, Libanu i na Balkanu“.

Pametnom dosta.

Dan D na Cetinju – Dokument (thedokument.me)

* * *

O Autoru

ŠEMSUDIN ŠEKI RADONČIĆ (Berane, 1957) je novinar, pisac, scenarista, režiser, producent, antiratni aktivista, borac za ljudska prava.

Šeki Radončić je osnivač i direktor „NVO Dokument“ iz Podgorice. Član je Crnogorskog P.E.N. centra. Suosnivač je Crnogorskog helsinškog komiteta i Nezavisnog dnevnika Vijesti. Dugo godina je obavljao dužnost potpredsjednika Nezavisnog udruže­nja profesionalnih novinara Crne Gore.

Šemsudin Šeki Radončić dobitnik je prestižne Nagrade za ljudska prava, Me­dijske organizacije jugoistočne Evrope (SEEMO), sa sjedištem u Beču, kao i brojnih priznanja za dokumentarne filmove.
Autor je više od hiljadu istraživačkih tekstova, kolumni, komentara i političkih analiza. Bio je dugogodišnji novinar antiratnog Monitora, Vijesti, Avaza i dopisnik TVBiH iz Crne Gore. Obavljao je i uredničke poslove.
Radončićeve tekstove su citirali i prenosili najveće svjetske agencije i mediji: REUTERS, Herald Tribune, The New York Times, Al Jazeera Balkans, VOA, AIM… kao i regionalni mediji: NIN, Naša borba, sarajevsko Oslobođenje, Naši Dani, prištinska Koha, hrvatski Novi List, makedonski Fokus…
Prvi je novinar u istoriji Crne Gore osuđen za klevetu, na dva mjeseca za­tvora uslovno na godinu, zbog tekstova u kojima je pisao kako su komandanti JNA generali Radomir Damjanović i Pavle Strugar, kasnije osuđen u Hagu na 7,5 godina zatvora, rušili i pljačkali Dubrovnik sa okolinom.
Zbog serije tekstova o političkim suđenjima u Crnoj Gori, liderima SDA CG i grupi mladića sa Cetinja, nepoznati počinioci su mu, 27. januara, 1994. pucali na majku i suprugu.
Nakon izlaska iz štampe njegove knjige Crna Kutija, osuđivan je na smrt od nepoznatih crnogorskih policijaca o čijim torturama je pisao. No, nakon što je snimak sa najbrutalnijim telefonskim prijetnjama, 14. novembra 1996. dostavio medijima i ministru policije, odustali su od te nakane.
Nakon serijala tekstova o deportaciji bosanskih izbjeglica iz Crne Gore, kojim je rasvijetlio i razobličio taj zločin i otkrio da je u njemu ubijeno 86. Bosanaca, te organizovao porodice deportovanih ljudi da tuže MUP CG, inicirao uvođenja Dana sjećanja na žrtve i podizanje spomenika žrtvama, na Radončićevu kuću, 4. jula 2004., bačena je bomba. Potom mu je, 25. januara 2005., demoliran i automobil.
Radončića su zbog njegovih tekstova tužili ratni huškači i četničke vojvode. Među njima je najpoznatiji predsjednik Narodne stranke CG, Novak Kilibarda, bliski ratni saborac Radovana Karadžića.
Haško Tužilaštvo je kao dokaz u procesu protiv komandanta VRS generala Ratka Mladića, osuđenog u Hagu na doživotni zatvor, koristilo Radončićev istraživački tekst o etničkom čišćenju Trebinja, („Egzodus muslimana iz Trebinja“, Monitor 5. februar 1993.), baš kao i na suđenju Miloradu Krnojelcu upravniku konc-logora u Foči, osuđenom na 15. godina zatvora. Tekst iz Radončićeve knjige Crne kutije, str. 154-156.

Objavljene knjige:

Radončićeve knjige i dokumentarni romani su prevodjeni na engleski. Zastupljene su u najvećim svjetskim bibliotekama, a koriste se i na najprestižnijim svjetskim univerzitetima Harvardu, Stanfordu, Chicago, MLA…, kao i za doktorske disertacije i razna istraživanja.

• Crna kutija / policijska tortura u Crnoj Gori od 1992–1996. (Monitor, Podgorica, 1996.),
• U četiri oka (Antena M, Podgorica, 1999.)
• Crna kutija 2 / policijska tortura u Crnoj Gori od 1992–1999. (Vijesti, Podgorica, 2003)
• Iza maske /tajni ratovi u tajnoj policiji (Vijesti, Podgorica, 2003.)
• Kobna sloboda / Deportacija bosanskih izbjeglica iz Crne Gore (Fond za humanitarno pravo Beograd, 2005.)
• Miško Kesedžija i njegove bize /esej o montenegrinskom zlu /koautor sa Markom Vešovićem/ (Pobjeda, Podgorica, 2012.)
• Anatomija jedne hajke (Otvoreni kulturni forum, Cetinje, 2013.)

Serijali:

• Obruč se steže/ lov na Radovana Karadžića i Ratka Mladića (Vijesti, Podgorica, 2003.)
• Sto godina robije – politički procesi u Crnoj Gori (Vijesti, Podgorica, 2004.)
• Voajer i Balerina (Dnevne novine, Podgorica 2019.)

FILMOGRAFIJA:

Dokumentarni filmovi u kojima je Šeki Radončić scenarista ili autor, režiser i producent selektovani su i prikazani na najvećim evropskim i svjetskim festivalima i osvajali nagrade publike i žirija: IDFA-Amsterdam, INPUT, „21.dokument ART, Filmski festival Jugoistočne Evrope, SFF-u, te na festivalima u Pragu, Trstu, Geteborgu, Varšavi, Los Anđelesu, Njujorku, Čikagu…

• 2020 – Zavjera (scenarist, režiser, producent) – film o pokušaju državnog udara u CG 2016.
• 2011 – Heroj našeg doba (scenarist, režiser, producent)
• 2007 – Esma (autor i scenarista)
• 2006 – Karneval (scenario, film je rađen po Radončićevoj knjizi Kobna sloboda)
• 2005 – Život o priključeniju Radovana Karadžića (novinar-istraživač i sa­radnik na scenariju)
• 2004- Bjegunci (novinar-istraživač i saradnik na scenariju)

Američki profesor, istoričar i borac za ljudska prava Robert Leonard Rope uvrstio je Šekija Radončića u svojoj knjizi „Galerija heroja 20 vijeka“, u tekstu „Crnogorski Simon Vizental“, među stotinu najznačajniji boraca za ljudska prava u svijetu.