Ljekovito i medonosno bilje NP”Lovćen” II

Pišu: Božidar Proročić, stručni saradnik i Ana Uskoković, biolog 

 Kako NP ,,Lovćen” ima izuzetno povoljne uslove da se lokalna zajednica na padinama Lovćena, ali i u njegovoj podgorini, bavi proizvodnjom ljekovitog i aromatičnog bilja, ovaj put ćemo taj segment značajnije obraditi. Velika potražnja za ljekovitim i aromatičnim biljem sve je više izraženija kako na domaćem tako i na inostranom tržištu. Za ove potrebe nije dovoljno više sakupljanje samoniklog i aromatičnog ljekovitog bilja, pa se sve češće podizanje plantaža ljekovitogbilja javlja kao pravo, a često i jedino rješenje.

       PROIZVODNJA LJEKOVITOG I AROMATIČNOG BILJA – RAZVOJNA ŠANSA

               ZA STANOVNIŠTVO LOVĆENA I NJEGOVE PODGORINE

Za proizvodnju ljekovitog bilja na plantažama koje bi bile podignute na ovom području zavisi od više agroekoloških uslova i to: tempertaure, svjetlosti, vode, nadmorske visine, tipa zemljišta, đubrenja, navodnjavanja, prisustva biljnih bolesti, štetočina, korova itd (Tanović, Omanović, 2009). Uspjeh na samim počecima ove proizvodnje zavisi od niza faktora. Od vremena optimalne sjetve, pravilne i blagovremene obrade zemljišta, optimalnog vremena sjetve, opremljenosti gazdinstva mehanizacijom, kao i od potražnje sirovine na tržištu biljnih sirovina, otkupne cijene itd. (Jovović, Muminović 2020.) U poređenju sa sakupljanjem biljne sirovine u slobodnoj prirodi, gajenje ljekovitih biljaka na poljoprivrednim površinama ima značajne prednosti i pogodnosti i to:

1. gejenjem ljekobilja na plantažama dobija se veća količina sirovine standardnog kvaliteta, što je naročito važno u industrijskoj preradi kada su potrebne veće količine ujednačene biljne sirovine,
2. poljoprivredna proizvodnja je intezivnija jer je zbog većeg broja kultura veća i mogućnost odabira odgovarajućeg plodoreda,
3. intezivnije se koriste zemljišni resursi (čak i zemljišta lošijeg kvaliteta, nepogodna za druge vidove proizvodnje) i mehanizacija,
4. manja je potreba za fizičkom radnom snagom,
5. čuvaju se prirodni resursi ugroženih biljnih vrsta od prekomjerne eksploatacije,
6. plantažnim gajenjem se mogu proizvoditi i one vrste ljekovitog bilja koje nijesu porijeklom sa ovog područja što posredno utiče na smanjenje uvoza
7. proizvodnja ljekovitog bilja donosi veći i lakši profit u poređenju sa gajenjem standaradnih poljoprivrednih kultura. (Jovović, Muminović, Baričević, Stešević 2020.)

Na području NP ,,Lovćen” ali i u njegovoj podgorini postoje idealni uslovi za plantažnu proizvodnju ljekovitog bilja zbog nezagađene životne sredine velikog dijela pašnjaka, dolova, dolaca i drugih površina koje se već decenijama ne obrađuju i ne koriste svrsi. Plantažni uzgoj ljekovitog bilja u Crnoj Gori još uvijek nije zaživio na pravi način, on je više prisutan kao sporedna aktivnost na manjim porodičnim gazdinstvima. Ipak u zadnjim godinama zahvaljjujući podsticajnim mjerama iz državnog bužeta raste intresovanje za plantažni uzgoj aromatičnog i ljekovitog bilja.

Manje plantaže nastaju kao posljedica sve većeg broja smanjenja sakupljača ljekovitog bilja i veoma male zaintresovanosti stanovištva iz ruralnog područja za ovaj vid posla ali i zarade.

Integrisanje proizvodnje ljekovitog bilja u sisteme poljoprivredne proizvodnje na gazdinstvu može osigurati značajan i siguran izvor prihoda za čitavu porodicu, ali i omogućiti snadbijevanje širih tržišta traženom biljnom sirovinom. Razlozi su više nego jasni, ovakav vid posla ne zahtijeva značajna ekonomska ulaganja a obezbijeđen je otkup sirovine za domaće ili ino-tržište. Iz gore navedenog može se zaključiti da perspektiva razvoja plantažne proizvodnje ljekovitog i aromatičnog bilja na Lovćenu može da bude velika razvojna šansa i perspektiva za ovo područje.

MOGUĆNOSTI ORGANSKE PROIZVODNJE LJEKOVITOG BILJA NA LOVĆENU

Ubrzani razvoj savremenog društva u kojem dominira ubrzana urbanizacija i industrijalizacija kao i česta zagađenost životne sredine, doprinijela je tome da se savremeni čovjek sve više okrene prirodi. U porastu je veći broj bolesti u čemu, nažalost, često prednjače maligne. To sve više dovodi do potražnje za ljekovitim i aromatičnim biljem i prirodnim sirovinama pa se zbog toga proizvodnja ljekovitog i aromatičnog bilja sve više seli na poljoprivredne površine. Organska proizvodnja ljekovitog i aromatičnog bilja na Lovćenu i njegovoj podgorini predstavlja izuzetnu mogućnost za dobar dio stanovništva koje bi željelo da im ovaj vid posla bude dodanti i značajni izvor prihoda.

Pod pojmom ljekovitog bilja iz organske proizvodnje u smislu Zakona o organskoj poljoprivredi smatraju se:

1. ljekovito bilje sakupljeno u prirodnom prostoru, odnosno na zemljištu koje ispunjava načela organske proizvodnje,
2. ljekovito bilje proizvedeno na poljoprivrednim površinama po principima organske poljoprivrede,
3. proizvodi od ljekovitog bilja višeg stepena prerade dobijeni od sirovina iz organske poljoprivrede.

U organskoj proizvodnji ljekovitog bilja postoje veoma strikna ograničenja na upotrebu hemijsko-sintetičkih pesticida i sintetičkih đubriva, pomoćnih materijala za preradu i drugih imputa.

U ovoj proizvodnji nije dozvoljena upotreba genetski modifikovanih organizama i proizvoda dobijenih od ili pomoću GMO kao ni upotreba jonizirajućeg zračenja i stimulatora rasta. ( Mirecki i saradnici 2011). Portažnja za ljekovitim i aromatičnim biljem iz organske proizvodnje najviše je izražena u dobro razvijenim državama koje imaju i jaku eknonomsku stabilnost. Na području NP ,,Lovćena” i u njegovoj podgorini postoje značajne neobrađene i napuštene obradive površine, primjer ( Kuk, Dolovi, Blatišta, Velji Bostur, Njeguško polje, Bižaljevac, Majstori, Mirac, Pavlov krst, Duge Njive, Trešnja. itd), čijom bi se obradom i razoravanjem već u prvoj godini mogla zasnovati organska proizvodnja aromatičnog i ljekovitog bilja bez prelaznog, odnosno bez perioda konverzije zemlje. Na ovim područjima ostvarila bi se izuzetna proizvodnja u duhu i skladu, ali i u zakonskim normama organske proizvodnje i održivog razvoja. Da bi se ljekovito bilje prodavalo kao organsko ( a samim tim i imalo značajno veću cijenu na tržištu), treba da posjeduje i sertifikat organskog proizvoda, odnosno da je proizvedeno bez upotrebe sredstava za zaštitu bilja, đubriva, i drugih sredstava sintetičkog porijekla. Proizvodi iz organske proizvodnje označavaju se sa: ,,organski”, ,,biološki”, ,,ekološki” ili njihovim skraćenicama ,,bio” ili ,,eko.” Sa oznakom organske proizvodnje kupcima se garantuje da je proizvod proizveden u skladu sa Zakonom.

Organska proizvodnja ljekovitog bilja podrazumijeva proizvodnju zasnovanu na metodama organske proizvodnje u svim fazama proizvodnje, pripreme, i distribucije. Ovu problematiku u Crnoj Gori reguliše Zakon o organskoj poljoprivredi (Sl. list Crne Gore, broj 56/2013 od 6. 12. 2013. godina.) i Pravilnik o bližim pravilima za biljnu i stočnu proizvodnju (Sl. list Crne Gore 53/2014, od 19. 12. 2014. godine). Procedure vezane za organsko sakupljanje samoniklih biljaka i proizvodnju na plantažama tretiraju i različita upustva i procedure izdate od nacionalnog akreditovanog sertifikovanog tijela za vršenje kontrole i izdavanje sertifikata u organskoj proizvodnji (Monteorganica), (Jovović, Muminović, Baričević, Stešević 2020.)

SAKUPLJANJE SAMONIKLOG LJEKOVITOG BILJA PO PRINCIPIMA

                                    ORGANSKE PROIZVODNJE

Sakupljanje samoniklog ljekovitog bilja koje odgovara principima organske proizvodnje mora da bude sa površina koje su udaljene od saobraćajnica, sa zemljišta koje nije zagađeno i koje se nalazi na bezbjednoj udaljenosti od bilo kog zagađenja. Samo područje NP ,,Lovćen” i njegove podgorine obiluje velikim brojem samoniklog ljekovitog bilja. Razvojna šansa sakupljnja proizvodnje ( čajevi) prerade ( kreme, sapuni, etarska ulja) organski sakupljenog ljekovitog bilja može da predstavlja izuzetan porodični posao koji može da donese značajan profit. Pravilnim sakupljanjem i postupanjem sa ubranim biljnim materijalom dobija se kvalitetna sirovina sa značajnom količinom biološki aktivnih materija. Očuvanje kvaliteta biljne sirovine najviše zavisi od postupaka učinjenih u periodu između sakupljanja i skladištenja odnosno od kvaliteta primarne dorade. Najčešći način primarne dorade sakupljenog materijala je sušenje. Organsko sakupljanje samoniklih biljaka mora se obavljati u skladu sa nacionalnom farmakopejom i postojećim nacionalnim zakonima o zaštiti i održivom korišćenju biljnih vrsta. Sakupljati se mogu samo biljke koje prirodno rastu, koje su česte u tom području i za koje je dozvoljeno legalno sakupljanje. Vrste sa niskim stepenom reprodukcije mogu se sakupljati samo u veoma ograničenim količinama i to jedino ako se ograničenja u pogledu sakupljanja mogu kontrolisati. (Vrste sa ,,Crvene liste”, Rješenje o stavljanju pod zaštitu pojedinih biljnih i životinjskih vrsta. Sl. list RCG 76/06). Sakupljači moraju imati dovoljan nivo znanja o biljnim vrstama koje treba da sakupljaju . To uključuje: identifikaciju, karakteristike i zahtjeve staništa (sjenovitost, vlažnost, vrsta zemljišta itd.) Oni moraju biti obučeni da razlikuju vrste koje se sakupljaju od botanički srodnih ili morfološko sličnih vrtsa kako bi se izbjegao rizik po javno zdravlje i ugrožavanje drugih biljaka. Sakupljači treba da znaju vrijeme berbe, kao i tehniku berbe, za pojedine biljne vrste, kako bi se dobio materijal najboljeg mogućeg kvaliteta. Oni treba da budu upućeni u sva pitanja koja su od važnosti za zaštitu okoline i očuvanje biljnih vrsta. To uključuje i informacije o regulativama koje su vezane za zaštićene vrste. (Jovović, Muminović, Baričević, Stešević 2020.)

Znanje sakupljača je od ogromnog značaja za održivost sakupljanja. Sakupljači treba da znaju koliko sirovine od svake pojedinačne biljke može biti sakupljeno a da to ne dovede do smanjenja populacije biljke. Zato svi sakupljači treba da budu registrovani i moraju da imaju ugovor. Sakupljanje samoniklog ljekovitog bilja obavlja se na područjima koja u posljednje tri godine nijesu tretirana nedozvoljenim imputima (regulisano relevantnim propisima organske proizvodnje). Sakupljanje treba vršiti samo u nezagađenim oblastima ili na minimalno dozvoljenoj razdaljini od izvora potecijalnog zagađena. U NP ,,Lovćen” to su najčešće putevi. Sakupljanje treba da obezbijedi regeneraciju biljne vrste koja se bere i da je bez negativnih uticaja na ekosistem.

Pojedine biljne vrste treba brati samo onda kada imaju najbolji kvalitet za predviđenu namjenu. Svaki sakupljač treba da ima odobrenje firme koja posjeduje dozvolu za sakupljanje prije nego što otpočne sezonu sakupljanja od Agencije za zaštitu životne sredine. Može se sakupljati samo ona količina i onaj dio biljke za koji je dobijena dozvola. Tokom sakupljanja treba sakupljati samo odrasle biljke. U slučaju sakupljanja korijena ili lukovica tada 80% biljne populacije treba ostaviti netaknutom. Pri sakupljanju listova 70% listova biljke mora biti ostavljeno, a pri sakupljanju cvjetova ostavlja se 30% cvjetova svake biljke i 20% biljne populacije. Ako se sakuplja sjeme 30% populacije treba ostaviti za regeneraciju. Sakupljanje treba izvoditi u najboljim vremenskim uslovima uz izbjegavanje vlažnog zemljišta, rose, kiše visoke vlažnosti vazduha. Alati za berbu moraju biti čisti. Posude koje se koriste tokom berbe moraju biti čiste. U slučaju da sakupljači koriste vreće one moraju biti nove. Moraju se izbjegavati mehanička oštećenja i sabijanje sakupljenog svježeg biljnog materijala kako ne bi došlo do gubitka kvaliteta. U toku berbe nijedna druga biljna vrsta ne smije se miješati sa sakupljenim materijalom. Sakupljeni biljni materijal potrebno je odmah transportovati, kako bi se spriječilo nepoželjno zagrijavanje sirovine.

Rizik kontaminiranja sakupljenog biljnog materijala nakon berbe treba svesti na minimum. Ubrani materijal ne bi trebao dolaziti u direktni kontakt sa zemljištem. Takođe, on mora biti zaštićen od insekata, glodara i domaćih životinja. Sve mjere koje se preduzimaju u cilju uništavanja štetočina moraju biti dokumentovane. Organski proizvodi se ne smiju miješati sa neorganskim. Pored navedenih radova posebnu pažnju treba obratiti na sljedeće: Tretman nakon sakupljanja, objekti za preradu ljekovitog bilja, pakovanje, skladištenje i transport, dokumentaciju što su postupci koju su jasno definisani pravilima organske proizvodnje i zakonskim regulativama (Jovović, Muminović, Baričević, Stešević 2020.)

1. Podbjel (Lat. Tussilago farfara). Djelimično rasporstranjena na području NP ,,Lovćen” uglavnom uz i pored puteva. Žuti cvjetovi podbjela, slatkastog ukusa koji podsjeća na med, otvaraju se na stabljikama obraslim srebrnastim maljama, mnogo prije pojave listova. Zbog ove osobine, u rimsko doba nosio je narodni naziv „Filius ante patrem“ (sin prije oca). Listovi su takođe sa donje strane srebrnaso maljavi, nazubljeni i prilegli uz tlo, a korijen je dobro razvijen i ima mnogo podzemnih izdanaka. Najbolje uspijeva na glinenim i pjeskovitim zemljištima. Česta je biljka na makadamskim putevima NP ,,Lovćen” kao i na širim pjeskovitim zaravnima. Kao ljekoviti dio biljke koriste se cvjetne glavice sabrane prije otvaranja cvijeta, i listovi koji sadrže sluzi, tanine, flavonoide, triterpene, gorki sesquiterpenoid tusilagon, etarsko ulje (bogato beta bisabolenom), inulin, pirolizidinske alkaloide, fitosterole, brojne minerale (kalijum, natrijum, magnezijum, soli azotne i galne kiseline). Najboljeg kvaliteta i sa najvećim sadržajem ljekovitih sastojaka su listovi ubrani na osunčanim staništima. Još od antičkog doba, podbjel se korsti za liječenje svih plućnih bolesti, u cilju prevencije ili kao sredstvo koje ubrzava izlječenje, tako da se vjekovima koristio kao prvi lijek u početnom stadijumu tuberkuloze. Ljekoviti sastojci podstiču razređivanje bronhijalnog sekreta i donose olakšanje kod promuklosti, upale grla, bronhitisa i bronhijalne asme, tako da je podbjel obavezan sastojak plućnih čajeva. Za spoljnu upotrebu, listovi podbjela tradicionalno se primjenjuju i kod upale vena, crvenog vjetra, upala kože, čireva i opekotina. Tradicionalna kineska medicina preporučuje upotrebu mješavine meda i svježih cvjetova.
   U narodnoj medicini upotreba podbjela se preporučuje i kod glavobolje, svjež sok se ukapava za ublažavanje bolova u uhu, a u prah samljeveni svježi listovi se miješaju sa mašću i koriste kod bolnih vena. Obzirom na visok sadržaj vitamina C svježi listovi se mogu koristiti kao dodatak sezonskoj salati. Kao i oman, i podbjel pripada porodici biljaka Asteracee koju osim krupnih prepoznatljivih cvasti karakteriše i svojstvo da kod osjetljivih osoba mogu dovesti do pojave alergijskih reakcija. Sadržaj štetnih pirolizidinskih alkaloida takođe predstavlja relativno ograničenje za upotrebu, stoga je nužno poštovati preporučenu dozu, a upotreba ne bi trebala da traje duže od 4-6 nedjelja tokom godine. Sadržaj pirolizidinskih alkaloida je i razlog zbog kojega je upotreba ove izuzetno ljekovite biljke u nekim evropskim zemljama zabranjena. U zemljama u kojima je upotreba dozvoljena, obavezno je deklarisati sadržaj pirolizidina, tako da se na tržištu nalazi isključivo čaj s dozvoljenim sadržajem ovih materija, i čija je upotreba bezbjedna ukoliko se poštuje preporučena doza i dužina upotrebe. Novija istraživanja sprovedena u Kini pokazala su anti-oksidantne, antimikrobne i protivupalne efekte ekstrakta podbjela. Ova antioksidativna i protivupalna dejstva mogu biti blagotvorna i kod neurovegetativnih bolesti. Laboratorijskim istraživanjima pokazano je da ekstrakti podbjela mogu imati povoljno djelovanje na regulisanje nivoa šećera kod dijabetesa tip 2, a pokazali su i antikoagulantni efekat, pa se mogu koristiti i u preventivi srčanih bolesti. Ograničenja u upotrebi: Ne preporučuje se upotreba tokom trudnoće i dojenja. Neželjeni efekti i interakcije sa ljekovima: Može da utiče na postojeću terapiju antihipertenzivima. Način pripreme i upotrebe čaja: Jednu kafenu kašiku lista podbjela preliti sa 200 ml ključale vode, ostaviti da stoji 10 minuta i procijediti. Piti tri puta dnevno po jednu šolju čaja poslije jela.
2. Apta-avdika (Lat. Sambucus ebulus). Jako česta biljka na području NP ,,Lovćen”posebno na područjima degradiranim požarima. Apta raste uspravno u visinu do 2 m, korijen je jak, bijel i puzeći, listovi su nasuprotni dužine 15-30 cm. Listovi su složeni, perasto dijeljeni sa testerasto nazubljenim obodom. Na peteljci naraste 5-9 listova odbojnog mirisa. Stablo apte završava se vijencem bijelog i rozog cvijeća promjera 15 cm, koji cvjetaju u mjesecu julu i avgustu, cvjetovi izlučuju neugodan miris. Cvjetovi su dvopolni i skupljeni su u glavičastu cvast. Čašičnih i kruničnih listića ima po 5. Krunični listići su bjeličasti sa pikom na vrhu. Broj prašnika je velik i prašničke kese su crvenkasto obojene. Plodovi su male crne ovalne, dorzalno spljoštene bobice promjera 5-6 mm, slatkastog ukusa. Zreo plod daje ružičasti sok. Plod sadrži nekoliko sjemena i sazrijeva u toku jesenjeg perioda. Apta je vrlo vrijedna ljekovita biljka za ljude i životinje i zato joj treba posvetiti pažnju koju zaslužuje jer u našoj farmakopeji i narodnoj medicini nije dovoljno zastupljena. Apta je od davnina poznata ljekovita biljka, koristila se kod zatvora i kao diuretik kod vodene bolesti. Od zrelih plodova se pravio pekmez i sirup i koristio za pospješivanje izlučivanja mokraće. U srednjem vijeku travari su plodove apte smatrali vrjednijim od plodova crne i crvene zove. Sličnog je hemijskog sastava kao crna i crvena zova. Svi dijelovi sadrže gorke materije, eterična ulja i razne šećere, te materije koje djeluju diuretički, purgativno i izazivaju mokrenje. Plodovi sadrže gorke materije, eterično ulje, tanine, šećer, organske kisjeline, pektine, glikozid sambunigrin i antocijan sambucijanin. Vrijeme sabiranja: Za ljekovite potrebe koriste se plodovi, listovi, cvjetovi i korijen aptovine. Korijen se vadi u rano proljeće ili jesen. Cvjetovi se sabiraju za vrijeme cvjetanja, a to praktično znači cijelo ljeto, listovi u jesen, a plodovi kada su potpuno zreli. Ljekovitost: O upotrebi apte različita su i podijeljena mišljenja. Jedni je ne preporučuju, a drugi joj daju veliku vrijednost. Vrlo je važno da se danas aptovini daje na značaju zbog antimikrobnog i antipatogenog djelovanja,

1. djelovanja protiv unutrašnjih infekcija uzrokovanih bakterijama. Još joj je veće značenje po tome što njeni sastojci imaju jako citostatičko djelovanje i da se kao takva koristi u hemoterapiji. Aptovini se pripisuje značaj u liječenju mnogih bolesti. Ona je na prvom mjestu sredstvo za izlučivanje vode, znoja, žuči i otrovnih materija. Čaj od korijena i nadzemnih djelova uzrokuju pojačano lučenje mokraće što je korisno kod nagomilavanja mokraćne kisjeline i vodene bolesti uzrokovane oboljenjem bubrega. Čaj od lišća koristan je kod oboljenja disajnih puteva i katara pluća. Značajno je da list djeluje kao čistač jetre i regulator funkcije bubrega. Čaj od cvjetova takođe pospješuje mokrenje, liječi organe za disanje, a koristan je i za snižavanje visokog krvnog pritiska. Bobicama se takođe pripisuje pospješivanje mokrenja, izazivanje znojenja i čišćenje organizma. Od bobica se može napraviti sirup, sok i pekmez. Ti pripravci, takođe, pospješuju izlučivanje mokraće i služe i kao lijek protiv šećerne bolesti. Od plodova se mogu napraviti kašaste obloge koje služe protiv gljivičnih bolesti prstiju i nogu i za skidanje bradavica. Iz bobica, cvjetova i korijena može se prirediti i ljekovita rakija. Korijen se u narodnoj medicini upotrebljava spolja i iznutra protiv reumatizma: 1 kg isjeckanog korijena kuva se 2 sata u 10 l vode i u toplom detoksu drži ruka iIi noga; istavremeno se pije 2-3 čaše dnevno. Zrele bobice se izgnječe i ostave 2-5 dana, pri čemu se odigra vrenje, sok se izbistri, posle čega se iscijedi i profiltruje. Ovaj sok (zaslađen izaziva znojenje i čišćenje.)

Oprez: Aptovina u propisanim dozama ne izaziva štetne posljedice. Ne bi je smjele uzimati osobe sa žučnim komplikacijama, osobe slabog želuca i one sa aktivnim čirom na želucu. Proizvodi pripremljeni od apte koji se konzumiraju u većim količinama izazivaju mučninu i povraćanje. Mogu izazvati ciklopegiju, izmijenjeno stanje svijesti, pa čak i komu. Tako da je upotreba apte najbolja uz nadzor farmaceuta koji mogu da na pravilan način odrede količinu materije za upotrebu.

3. Krušina (Lat. Rhamnus frangula). Široko rasprostranjena na području NP ,,Lovćen” na višim nadmorskim visinama redovni pratilac bukovih šuma. Opis: Listopadni žbun ili nisko drvo sa glatkom, tamnom korom sa izraženim bjeličastim lenticelama. Mlade grančice su crvenkastosmeđe.

Listovi su eliptični, cijeli, sa zašiljenim ili zaobljenim vrhom, cijelog oboda, peraste nervature.

Cvjetovi su pojedinačni ili ih je nekoliko u pazuhu listova, sitni su i bjeličastozeleni. Plod je loptasta, ljubičastocrna koštunica. Kao ljekoviti dio biljke koristi se: Sušena, stabilizovana ili godinu dana odležala kora (Lat. Frangulae cortex). Hemijski sastav: Kora krušine sadrži 4-8% antrahinonskih glikozida (frangulin A i B i glukofrangulin A i B), flavonoide (više od 7%), tanine i peptidne alkaloide. Upotreba: Olakšava pražnjenje crijeva i koristi se kod zatvora. Ograničenja u upotrebi: Ne preporučuje se duža upotreba kao ni upotreba tokom trudnoće i dojenja. Način pripreme i upotrebe čaja: Kafenu kašičicu čaja preliti šoljom (200 ml) hladne vode, zagrijati i sasvim malo prokuvati. Sud poklopiti i ostaviti da se čaj ohladi, a zatim procijediti. Piti šolju čaja uveče pred spavanje, a po potrebi i ujutru prije jela. Oprez: Kao i svaki laksativ, čaj od krušine ne smije se piti duže od dvije nedjelje jer stvara naviku i izaziva kontraindikacije. Ukoliko čaj pripremate od nedovoljno suve kore, velike su šanse da ćete povraćati, imati dijareju i iritaciju crijeva. Ne bi trebale da ga konzumiraju trudnice, dojilje, djeca mlađa od 12 godina, žene u toku menstrualnog ciklusa, ljudi koji imaju ileus (prekid ili zastoj rada crijeva), upalu trbušne maramice, upalu slijepog crijeva i čir na želucu.

4. Kopriva (Lat. Urtica dioica). Rasprostranjena na starim okućnicama, obodom bukovih šuma i napuštenim katunima u NP ,,Lovćen.” Svima dobro poznata po jakom nadražajnom efektu (u vidu pečenja i crvenila) koje svježi listovi proizvode u dodiru sa kožom. Kopriva je kosmopolitska zeljasta biljka koja raste oko kuća, pored puteva, na đubrištima i zemljištu bogatom nitritima. Stablo koprive je uspravno i četvrtasto, listovi su testerasto nazubljeni, sitni zelenkasti cvjetovi su sakupljeni u cvasti: uspravne-muške i višeće-ženske, dok je plod koprive orašica. Kopriva sadrži organske kisjeline (oksalnu, mravlju, silicijumovu), slobodne amine (acetilholin, betain, holin, histamin, serotonin), mineralne materije (soli kalijuma, gvožđa, kalcijuma i fosfora), flavnoide, karotenoide, tanine, triterpene, kumarine, polisaharide, lektine i masna ulja. Kao ljekoviti djelovi biljke koriste se: osušen list, korijen i plod (Urticae folium, radix et fructus). Zbog svojih ljekovitih dejstava kopriva se koristi od davnina. Svježi listovi, ubrani prije cvjetanja, koriste se za pripremu salate ili kuvaju za pripremu čorbi, a sušena biljka koristi se za pripremu čajeva. U I vijeku nove ere, grčki ljekar Dioskorides je preporučivao za zaustavljanje krvarenja. U XV i XVI vijeku kopriva se može naći naslikana u djelima njemačkog slikara Albrehta Direra, a njegov savremenik, n,emački botaničar Oto Brunfels hvalio je njene ljekovite moći. U srednjem vijeku, sjeme od koprive dodavano je „ljubavnim napicima“ kako bi ljubav bila trajna i žarka. Zbog svog diuretičnog dejstva, kopriva se preporučuje kod upala mokraćnih kanala, za prevenciju stvaranja kamena i pijeska, kao i kod uvećane prostate za olakšanje izmokravanja. Takođe, preporučuje se kod reumatskih bolesti i gihta, a zbog sadržaja mineralnih materija kao sredstvo za jačanje organizma i kod anemije. U narodnoj medicini se koristi i kod dijabetesa, za sniženje nivoa šećera u krvi, kod bolesti slezine i kod malokrvnosti, a pomiješana sa medom, kod plućnih bolesti i tuberkuloze. Za spoljnu upotrebu, u obliku čaja za ispiranje, ili vodeno-alkoholonog ekstrakta za masažu vlasišta, preporučuje se kao sredstvo protiv peruti i protiv opadanja kose.
   Na osnovu dugotrajnih dokazanih iskustava o efikasnosti upotrebe, Evropska medicinska agencija preporučuje upotrebu čaja od lista koprive kao sredstvo za izmokravanje kod urinarnih tegoba, a čaj od korijena za ublažavanje tegoba kod benigne hiperplazije prostate. Usled nedostatka podataka o bezbjednosti, upotreba se ne savjetuje tokom trudnoće, dojenja, ni kod djece mlađe od 12 godina. Način pripreme i upotrebe čaja: Jednu kafenu kašičicu usitnjenog korijena koprive preliti sa 150 ml hladne vode, zagrijati do ključanja i posle 10 minuta procijediti. Piti tri puta dnevno po šolju čaja. Supenu kašiku lista koprive preliti sa 200 ml hladne vode, brzo zagrijat do ključanja. Sud poklopiti i ostaviti da stoji 10 minuta. Procijediti i piti tri puta dnevno po šolju čaja.

   

5. Šumska jagoda (Lat. Fragaria vesca). Široko rasprostranjena na čitavom području NP ,,Lovćen.” Šumska jagoda je višegodišna zeljasta biljka iz porodica ruža (Rosacae). Stabljika je polegnuta ili uspravna, obrasla dlačicama, naraste do 30 cm visine. Iz izdanaka rastu listovi i vriježe koje pužu po zemlji, a kada dotaknu zemlju zakrojenjuju se. Listovi čine tri jajasta listića krupno pilastog ruba, na naličju su dlakavi i svijetli, nalaze se na dugim dlakavim peteljkama. Cvjetovi su pojedinačni, uglavnom dvospolni, pravilnih promjera oko 1,5 cm. Sastavljeni od pet bijelih latica, dvostruke čašice sa mnogo prašnika i tučkova. Skupljeni su u paštitaste cvatove na vrhovima dlakavih drški. Cvjeta od aprila do jula. Plodovi su mali, okrugli, crveni zbirni plodovi koji sazrijevaju od maja do avgusta. Dobra je medonosna biljka, pčele sakupljaju nektar i na površini od 1 ha može biti do 100 kg meda. Latinsko ime roda Fragaria potiče od riječi fagum (jagoda) i fragare (mirisati). Lišće šumske jagode je veoma bogato vitaminom C. Upotrebljava se kao jedna od najukusnijih i najboljih zamjena za ruski čaj. Čaj od lista i korijena istovremeno je jedan od najkorisnijih, jer pročšćava krv, podstiče rad svih organa, posebno bubrega i smiruje živce (čaj od korijena boji mokraću crvenkasto, ali je to sasvim bezopasno). Oblog od zdrobljenih listova smiruje upale i ubrzava zarastanje manjih rana. U divljoj jagodi ima 81% vode (u gajenim sortama i do 90%), 6% šećera (gajene su siromašnije), limunske i vinske kisjeline, kalijuma, gvožđa, mangana, kalcijuma, fosfora, pektina i obilje vitamina C. Jedna šolja ovog voća sadrži 82 mg vitamina C, a to je 120 % preporučene dnevne doze. Ista količina ima 2,2 grama prehrambenih vlakana i samo 45 kalorija. Pošto kod jagoda polovina šećera postoji u obliku voćnog šećera, mogu se uključiti u dijetalnu hranu šećernih bolesnika. Koristi se još i za: čišćenje lica, održavanje kože i svježinu tena umjesto gotovih preparata. Korjen, list i plod sakupljati i sušiti, koristiti i kao zimski vitaminski čaj.

Način upotrebe: Dvije supene kašike ploda, korijena, i listova preliti sa 0,5 litra ključale vode ostaviti poklopljeno sat vremena, zasladiti medom, procijediti i toplo služiti.

6. Suručica-medunika (Lat. Filipendula ulmaria). Široko rasprostranjena na livadama, pašnjacima i proplancima NP ,,Lovćen.” Stabljika je čvrsta i uglasta. Listovi su isprekidano perasti, sa 2-5 pari listića. Listići su režnjeviti ili nazubljeni, spolja goli, tamnozeleni, sa gornje strane svjetliji od prisutnih dlaka. Mnoštvo cvjetova nalazi se u cimozno metličastim cvastima, blijedo žućkaste boje, jakog mirisa. Kao ljekoviti dio biljke koristi se: Osušen cvijet biljke (Spiraeae ulmariae flos). Hemijski sastav: Herba suručice sadrži flavonoide, etarsko ulje sa 30-70% derivata salicilne kiseline, tanine, kumarine, sluzi, askorbinsku kiselinu. Upotreba: Aktivni sastojci suručice djeluju povoljno na skupljanje tkiva, olakšavaju varenje, ublažavaju tegobe kod viška želudačne kijseline, djeluju antiseptično kod urinarnih infekcija, ublažavaju reumatske tegobe. Takođe se koristi: U narodnoj medicini kod viška želudačne kisjeline i čira na želucu. Ograničenja u upotrebi: Prekomjerna upotreba se ne preporučuje tokom trudnoće i dojenja. Način pripreme i upotrebe čaja: Jednu supenu kašiku cvijeta suručice preliti šoljom (200 ml) ključale vode, ostaviti da stoji 10 minuta, procijediti. Piti 2-3 puta dnevno po jednu šolju čaja.

   

7. Šumska malina (Lat. Rubus idaeus). Rasprostranjena na međama, makadamskim putevima, obodom bukovih šuma u NP ,,Lovćen. ” Opis: Stabljika je uspravna ili povijena, valjkasta, pepeljasta, često sa mnogobrojnim trnićima. Listovi su perasto složeni sa 3-5-7 listića, odozdo dlakavi, testerasto nazubljeni. Cvjetovi su bijeli, petočlani u cimoznim cvastima na vrhu stabljike, ili u pazuhu gornjih listova. Plod je crven, ređe narandžast. Široko rasprostranjena vrsta, raste po šumama i livadama, češće u brdsko planinskom području. Hibridi se gaje radi eksploatacije ploda. Kao ljekoviti dio biljke koristi se: Osušen list (Lat.Rubi idaei folium). Hemijski sastav: List maline sadrži organske kisjeline, polipeptide, tanine, flavonoide, vitamin C. Upotreba: Aktivni sastojci iz lista maline djeluju na stezanje tkiva i ublažavanje dijareje. Koristi se za ispiranje kod blagih infekcija usne duplje. Sirup od svejžeg ploda (Lat. Sirupus Rubi idaei) se koristi kao korigens mirisa i ukusa u preparatima za djecu. Takođe se koristi: U narodnoj medicini za olakšavanje porođaja. Ograničenja u upotrebi: Novija istraživanja ukazuju na prisustvo komponenti antagonističkog djelovanja na matericu, pri čemu preovlađuje stimulirajući efekat. Stoga se ne preporučuje upotreba tokom trudnoće, a za olakšanje porođaja isključivo pod ljekarskim nadzorom.

Način pripreme i upotrebe čaja: Jednu kafenu kašičicu lista maline preliti šoljom (200 ml) ključale vode, ostaviti da stoji 10 minuta, procijediti. Piti 2-3 puta dnevno po jednu šolju čaja.

8. Mačja metvica (Lat. Nepeta cataria). Široko rasprostranjena na području NP ,,Lovćen.”

Mačja trava pripada rodu Nepeta koji obuhvata preko 250 vrsta. Ova vrsta pripada porodici Lamiaceae, i svojim izgledom podsejća na metvicu. Potiče iz Evrope, a raširena je na skoro svim kontinentima. Mačja metvica dobila je ime po tome što njen miris privlači mačke. Korijen i lišće imaju karakterističan miris na metvicu. Hemijski sastojak koji izaziva interesantne reakcije mačke je nepetalakton. Ova hemijska supstanca se oslobađa mirisa koji djelimično halucinogeno djeluje na mačke. Stabljika je uspravna od 0,6-1,5 m visine, paperjasta, prekrivena veoma finim bjeličastim trakama, siva, grana se. Listovi su naspramni, srcoliki, sa peteljkom od 2,5-6,5 cm dužine, fino nazubljene ivice, gornja površina sivkasto zelena, donja površina sa bjeličastim dlakama. Prah je sivkastozelen. Cvjetovi mali, bjeličasti i svijetloljubičasti, prošarani sa tamnocrvenim gustim šiljcima, dvousneni ( donja usna ima 3 režnja) fino ozubljene i izreckane ivice, gornja usna je prava i zasječena. Miris slabo aromatičan kao kod metvice. Ukus gorak, opor. aromatičan kao metvica.

Sabira se nadzemni dio biljke. Zabilježeno je da su stari Rimljani koristili mačju travu kao lijek protiv raznih bolesti. Njeni listovi su se žvakali da bi se smanjila zubobolja, a čaj se koristio kao napitak. Mladi izdanci se koriste u Francuskoj kao začin. Listovi se mogu koristiti za dodavanje ukusa u razne sosove, supe i čorbe. Etarsko ulje može da se koristi kao prirodni insekticid.

Ljekovito dejstvo: Aromatično, relaksant, stimulans, dijaforetik, emenagog, antispazmodik, sredstvo za umirenje nerava, karminativ, anodin, sredstvo za rashlađivanje, antacid. Ljekovita upotreba: Grčevi, nemir, histerija, hloroza, grčevi u stomaku, amenoreja, zubobolja, glavobolja, nadutost, poremećaj želuca, spazam, preventiva od gripa, gubitak razuma, groznica, za izbacivanje glista itd. Način primjene: Jednu čajnu kašicicu preliti sa 2 dc provrele vode, poklopiti i ostaviti da stoji 10 minuta, procijediti i piti tri puta dnevno poslije jela.

9. Hajdučka trava (Lat. Achillea Millefolium). Široko rasprostranjena na području NP ,,Lovćen” na brojnim pašnjacima. Prisutna na teritoriji čitavog evropskog kontinenta, hajdučka trava raste na sunčanim livadama i pašnjacima, u svijetlim šumama, uz puteve, sve do 2500 mnv. Karakteristična je po širokim prizemnom listovima složenim u obliku rozete i do 80 cm dugačkoj uspravnoj stabljici po kojoj su raspoređeni sitni perasti listovi na kratkim peteljakama, na čijem se vrhu nalazi bogata cvast sačinjena od sitnih bijelih ili svijetloružičastih cvjetova. Kao i kamilica, i hajdučka trava pripada porodici biljaka Asteracee, tako da im je i terapeutska upotreba slična. Latinski naziv hajdučke trave dovodi se u vezu sa legendom o Ahilu koji je otkrio njenu ljekovitost liječeći rane kralja Telefosa. U rimsko doba, hajdučka trava se simbolično dovodila u vezu sa snom, a kod starih Slovena i Germana smatrana je magijskom biljkom. Jedan od najstarijih klasičnih kineskih tekstova, Kniga promjene – „Ji-djing“ napisana nekoliko hiljada godina prije nove ere, za proces dobijanja linija heksagrama (koji se koriste za proricanje budućnosti) zahtijeva upotrebu stabljika hajdučke trave. Kao ljekoviti dio biljke koristi se nadzemni vršni dio biljke sabran u vrijeme cvjetanja. Hajdučka trava je bogata mnogim lekovitim sastojcima od kojih se izdvajaju gorki ahilein i azulen sadržani u etarskom ulju, zatim laktoni, flavonoidi, fenolne kiseline, kumarini, betaini; zatim – salicilna, mravlja, izovalerijanska kisjelina; smole, inulin, fitosteroli, soli kalijuma; nitrati i fosfati, vitamini A i C. Etarsko ulje pokazuje snažan antioksidantni i antimikrobni efekat, djelujući podjednako i na bakterije i na gljivice izazivače infekcija. O njenoj upotrebi kao ljekovite biljke tokom praistorijskog doba svjedoče nalazi njenog polena u neandertalskim grobnicama. Hajdučka trava se tradicionalno koristi kod problema sa varenjem, kod upale želudačne i crijevne sluznice, za ublažavanje grčeva i nadimanja. Kao gorki tonik podstiče lučenje sokova za varenje i žuči, a povoljno djeluje i na jačanje apetita. Zbog sadžaja mineralnh soli povoljno djeluje i na rad bubrega podstičući izlučivanje mokraće. Primijenjena spolja, u vidu vodenog ekstrakta, ublažava svrab, ubrzava zaustavljanje krvarenja i zarastanje rana, a djeluje i antiseptično i protivupalno. Kupke od hajdučke trave mogu ublažiti tegobe kod hemoroida i bolnih menstruacija, a vaginalna ispiranja čajem od hajdučke trave povoljno djeluju kod pojačanog vaginalnog sekreta.

U narodnoj medicini preporučuje se i u početnom stadijumu šećerne bolesti, za ublažavanje reumatskih tegoba i kod gihta, za zaustavljanje svih vrsta krvarenja, bilo da su u pitanju plućne bolesti, oboljeli desni, krvarenje iz hemoroida ili pojačana menstrualna krvarenja. Vodeni ekstrakt hajdučke trave primenjuje se i u obliku kapi za nos kod prehlade, a nekada se, u nedostatku drugih ljekova, koristio i kod malarije. Kao i druge biljke iz porodice Asteracee, upotreba hajdučke trave može dovesti do pojave alergija, stoga se osjetljivim osobama savejtuje oprez pri upotrebi. Tokom trudnoće i dojenja se takođe ne preporučuje upotreba čaja. Novija istraživanja pokazala su da njen alkoholni ekstrakt djeluje repelentno odbijajući insekte. Ogledi izvedeni na laboratorijskim životinjama pokazali su da derivati ahimilične kisjeline izolovani iz hajdučke trave mogu produžiti život kod pacova obolelih od leukemije. Ekstrakti hajdučke trave takođe mogu inhibirati rast kultura čelija raka dojke, kože i grlića materica u laboratorijskim uslovima, što je čini potencijalno interesantnom za dalja istraživanja. Način pripreme i upotrebe čaja: Jednu kafenu kašičicu herbe hajdučke trave preliti šoljom (200 ml) klučale vode, ostaviti da stoji 10 minuta, procijediti. Piti 3 puta dnevno po jednu šolju čaja prije obroka.

10. Valerijana (Lat. Valeriana officinalis). Raste samo na pojedinim područjima NP ,,Lovćen“. Rizom je kratak, valjkast, oštrog, neprijatnog mirisa. Stabljika je rebrasta i uspravna a listovi su neparno perasto složeni. Listići su lancetasti, šiljati sa nazubljenim obodom. Cvast je štitolika sa sitnim cvjetovima ljevkaste krunice, bjeličastoroze boje. Široko je rasprostranjena u umjerenom pojasu Evroazije, raste na vlažnim livadama, ivicama šuma, a i gaji se. Kao ljekoviti dio biljke koristi se: Osušen korijen (Valerianae radix). Hemijski sastav: Korijen valerijane sadrži

iridoidne monoterpene – valepotrijate do 2%, etarsko ulje do 1%, alkaloide, seskviterpenske ketone i kisjeline, tanine i skrob. Upotreba: Kod uznemirenosti i straha, kod migrene, grčeva, crijevnih kolika, reumatskih bolova i bolnih menstruacija. Preporučuje se i kod nesanice i povišenog krvnog pritiska. Ograničenja u upotrebi: Ne preporučuje se upotreba tokom trudnoće i dojenja. Neželjeni efekti i interakcije sa ljekovima: Može da potencira već postojeću terapiju sedativima. Način pripreme i upotrebe čaja: Jednu kašičicu usitnjenog korijena preliti sa 150 ml ključale vode i posle 10 minuta procijediti. Piti po potrebi nekoliko puta dnevno po šolju čaja.