Jedrima emocije za Banja

Pomen za Banja

Stari Dobroćani  i potomci  kapetanskih familija , brojni Bokelji i gosti uz zvona mjesne crkve Svetog  Mateja, odali su pomen omiljenom starosjediocu, velikom čovjeku i narodnom doktoru Branku Petričeviću.

U organizaciji  Jedrličarskog  kluba „Lahor“, uz povišenu emociju ređala su se sjećanja i slike na gospodina Branka Petričevića, doktora otorinolaringologije, koji je tragično stradao u saobraćajnoj nesreći 27. juna prošle godine.

O omiljeniom Dobrćaninu, čovjeku od tradicije, ali i strasnom jedriličaru i jednom od osnivača Jedriličarskog kluba „Lahor“  nadahnuto je govorio Srećko Vukmirović, član uprave kluba.
Konfuzija i korona učinili su da se  njegov klub nije oprostio na  način na koji to Banjo zaslužuje, pa je ostala  ognjena  gruda u grudima a misli plamene koje se, na vijest o njegovoj smrti,  nijesu smirivale.
„Zato je danas prilika da se sjetimo Branka, doktora, jedriličara, Doboćanina sa pedigreom, gospodina, a tako običnog čovjeka iz naroda i zato velikog.
O njegovom životnom putu obrazovanja, tuge za rano preminulom suprugom i časnom odgajanju dva sina u ljude, po povratku u rodni kraj, Vukmirović je biranim riječima oživljavao sjerćanja na prijatelja.
„Poseban i motiv više,  kada je “Lahor” i ljubav prema klubu u pitanju, Branko je imao i zato što je  izuzeteno  poštovao porodičnu hijerarhiju, jer je njegov brat Boško bio alfa i omega JK “Laho”r u Dobroti.
Banjo je volio  da jedri. Posebno je volio klasu zvijezda popularnu „Stelu“ i bojim s da će ostat upamćen kao posljednji kormilar te klase, obnovljene popularne petice“, kazao je Vukmirović.
Zahvakjujući izuzetnom entuzijazmu grupe ljudi iz krstaške sekcije zajedno smo dojedrili do obala Italije i Grčke, sjeća se ovaj, takođe zaljubljenik u jedra i more, bojeći nadalje emocijom prijatelja i klupskog druga.

U svom omažu posvećenom Banju  pjesnikinja Dubravka Jovanović  između ostalog je kazala:
I jedra su ista i jarboli. I brodski konopi su tu. I so na ponti i mir u mandraću pred palacunom Petričevića.
Probudila se morska plavet još jednim ljetom Gospodnjim a dobrotskom, sunčanom bandom kormilo ljeta ne pokreće dotur iz našega maloga mista, evo godinu.Ugasio se ferao ali žmiga svetionik  i sa njim nevere i bonace života kome je poseban  šmek i onaj vražje galiotski osmjeh davao Banjo.

Od šušta i gušta, od glasa kojim fjaku zapara kad mi se javlja s parapeta , u kakvu mornarsku blijedu maju uz ke nova mala po Bokeški , pozdravi Špireta. Banjo u bijelim klompama i lampadinom na čelu, u ordinaciji i hodnikom bolničkim. Banjo i kad zabeštima na nepravdu ali i kad drage, male,velike ljude na rakiju pozove ili se pozivu na bićerin odazove  u kuću poštenu, kao kod oca mog. Bez razike i podvojenosti svima da skoči, običnim , onima koji nemaju vezu ali ni šolde najčešće i najprije.  Grlu da nađe lijeka, glasnicama zvuka, uhu sluha ili da nam ljeti po pravilu doma  ispira  školjku uz onu popratnu : „pa ti skači na glavu  s vrha ponte i čini stoj na ruke u more,  pa  ćeš opet doć u Banja.

E moj doture a ko tebi  nije vjerovao ? Samo te  život iznejverio kad je nepravedno izmjerio vrijeme i odveo te, da nam sa nekog  mirnijeg mora mašeš faculetom kao nekad naši stari vaporima, kepetanima  i mornarima. Prepoznajemo te u dobrotskoj fjaki  i pored parapeta, na motorin i u điru sa tvojim unucima kojima si bio onaj dobri nono iz pjesme. Oni će zasigurno kazati da sve manje ljudi znaju ća nalik su na te. A mi ćemo te pamtiti jer si zasita bio dobrotski oriđinal, svetionik i ferao, jedro i sidro slike su i doživljaji Jovanovićeve.

Misu u punoj  crkvi  Svetog  Mateja  služio je don Ante Dragobratović.