Sto jači udari Srbije to snažnija Crna Gora

Pomamio se srbijanski predśednik Aleksandar Vučić od žestokog pritiska Crne Gore na njegovu izmučenu Srbiju pa zavapi zabrinuto, u maniru tice kukavice, da se ovo više podnosit ne može. Udarila Crna Gora žestoko na ovu siromašicu slovensku, pa jadan Vučko ne zna što će ni kako će da odgovori. On koji na svim pinkovijadama, zubatovučićevijadama, ćirilicovijadama ima samo 24 sata dnevno prostora da objasni i pojasni napaćenom narodu što ga čeka od najbliskijeg naroda na svijetu, braće po materi ali i po ocu, kako to ponosito reče bivši premijer Krivokapić. Doduše, on je još uvijek aktuelni, ali i bivši istovremeno, što je pobrkano jedno s drugim, ali se kod nas prima kao politički nasad svega i svačega.

Zabrinut je Vučić s razlogom. Crnogorci su opasni kad se raspamete. A ne treba im mnogo. Udrite im u čast i obraz, pokušajte da im otmete njihovo, pokradite ih, nasrnite sa lažavinama, i eto razloga za odmazdu.

Vučko je, prisjetićemo se toga, imao, a i danas ima, ministra od zdravlja, izvjesnog Zlatibora, koji je bio zadužen da ćera Crnogorce iz zdravstvenog sistema Srbije.
I to samo zbog toga što su Crnogorci i što neće, po cijenu svega, da mjauču i da se preinačuju u Srbe. Upravo taj dugotrajući Vučićev Zlatibor je javno izjavio na gostovanjima po režimskim televizijama da sve radi da u zdravstvu Srbije bude što manje Crnogoraca, dok ih potpuno ne eliminiše. Naravno, ostavljena im je mogućnost da se preobrate. To se, zna to Vučko, u civilizovanom svijetu zove FAŠIZAM.

Ali, to je tako kada pravite kompromise sa kompromisima. Dobijete u principu gotovo uvijek ono od šake do lakta.

Kada Crna Gora nije tražila javno izvinjenje Republike Srbije zbog strašnog genocida koji je „bratski“ suśed činio nad crnogorskim narodom u periodu od  1919-1925. godine, onda je ovakvo ponašanje njihove osione politike, samo prirodni slijed. A njihova zlodjela su nezapamćena zvjerstva od kojih se stidio civilizovani svijet.
Mnogo je arhivske građe objavljeno na tu temu, ali je sigurno da crnogorska vlast kroz minulo vrijeme, upravo zbog raznoraznih kalkulacija i trgovanja sa pokojnim mitropolitom, nije jasno i glasno saopštavala svojim građanima ko smo mi a ko su oni.
Čak ni osnovnih znanja u obrazovnom sistemu Crne Gore nije bilo dovoljno o tome da je Srbija izvršila brutalnu i kriminalnu invaziju, okupaciju i aneksiju Crne Gore 1918. godine dok je Kralj Nikola I Petrović Njegoš, kao saveznički vladar države saveznice, bio u progonstvu, konfiniran i zatočen na tlu Francuske, dok mu je voljom srpskih i francuskih vlasti spriječen povratak u domovinu.

Velika Francuska je smogla snage da prizna grešku učinjenu 1918. godine. Direktorica za kontinentalnu Evropu u Ministarstvu inostranih poslova Francuske Florans Manžen uručila je  2017. godine crnogorskom princu Nikoli Petroviću najviše odlikovanje Francuske – Nacionalni orden Legije časti.  Tom prilikom je izjavila da je ,,u pobjedničkoj euforiji 1918. zbog Jugoslavije žrtvovana Kraljevina Crna Gora onome što su tada bili viši interesi“, ali i da je veoma važno da država ima kapaciteta da prizna neke greške ili možda objektivne činjenice koje su se desile u prošlosti. Iako je od 1918. prošlo dosta vremena i odnosi Francuske i Crne Gore su se normalizovali, veoma je važno da se priznaju te činjenice, čime se dokazuje prijateljstvo i zrelost u odnosima između dvije zemlje, kaže Manžen.

Ali, to mogu veliki. I zato su veliki. A mali ostaju dovijeka mali. U tu grupu malih spada i Vučić sa svojom državnom politikom. Njemu nikada neće pasti na pamet da prizna grešku, da se izvini i zatraži oprost. Čak ni za strašan genocid koji su njegovi sunarodnici učinili Crnogorcima.
Upravo zato ne čudi i njegova neprimjerena reakcija povodom donešene Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu. Vučić gestom vještog manipulatora nameće tezu koja nije zapisana u Rezoluciju, što može svako pročitati, da je Crna Gora srpski narod proglasila genocidnim. Genocidna je bila politika čiji je on nastavljač, a on, da bi zaštitio takvu politiku i sebe u njoj, kukavički podmeće sopstveni narod. Za taj naum mu treba Crna Gora koju će optužiti, žalosno i smiješno istovremeno, da je opasnost za Srbiju.

Ovaj vaskoliki cirkusant, politički oblikovani klovn sastavljen od raznoraznih tipskih primjeraka, slagaće da se Crna Gora miješa u unutrašnje stvari Srbije i da je, zbog jedne rečenice, za koju kaže da je istinita, protjeran njihov ambasador.
Vučić je deklarisani lažov. Zna on dobro da je Boživić, inače Nikšićanin rođenjem, a ko bi do naš bolje uradio protiv svoje zemlje, vrijeđao Crnu Goru u više navrata. Kontinuirano miješanje u unutrašnje stvari Crne Gore trajalalo od od njegovog postavljenja. Pritom je više puta pismeno i usmeno upozoren da to ne čini.

Kap je prelila čašu kad je ambasador Božović nelegalnu i nelegitimnu Podgoričku skupštinu 1918. nazvao ‘oslobođenjem’ i ‘slobodnom voljom’ crnogorskog naroda, čime je još jednom, na najdirektniji način, omalovažio državu koja mu je dala diplomatsko gostoprimstvo.

Božović je kazao da je„velika i slavna Mojkovačka bitka, kao primer hristolike žrtve za svog bližnjeg i za slobodu, bila je uvod u oslobođenje Crne Gore i Podgoričku skupštinu, kao slobodan izraz narodne volje za ujedinjenje sa bratskom Srbijom”.

Skupština Crne Gore je 29. novembra 2018. usvojila Rezoluciju o poništenju odluka Podgoričke skupštine, što je dobro znao i Vučić i njegov Božović.
Znali su oni i podli naum tadašnje srbijanske vlasti kojima je cilj bio da unište crnogorsku vojsku kojom je komandovao srbijanski general Pešić.
Sramnu odluku su sproveli u djelo ostavljajući crnogorsku vojsku da bije bitku sa moćnim neprijateljem. Bila je to izdaja čiji je epilog bio nestajanje crnogorske vojske a nešto kasnije i Crne Gore kao nezavisne, međunarodno priznate države.

Zbog toga je, a ne rečenice jedne kako objasni Vučić za domaću upotrebu, ambasadoru Božoviću saopšteno: Putuj igumane i ne pitaj za manastire.

I sve nam to nije dovoljno da razmišljamo kakvo nas je zlo pogodilo i kakvo to i danas čini. Nas takve, kao i one ondašnje, iako znatno čestitije, koristi Vučić i njemu slični. Driješi kesu koliko je god potrebno, a ovi s ove strane istine znaju dobro ruku da pruže. Sramota i istina istovremeno!

Vučić, moguće u namjeri da bude duhovit, a nije, pominje kako Srbija nije priznala nezavisnost Plava, Gusinja i Boke Kotorske, a Crna Gora jeste Kosovo. Tačno je da smo priznali Kosovo, ali je tačno da je tu nezavisnu državu stvorila upravo Srbija i njena politika i priznala je samo što to Vučko nema snage da saopšti građanima.
Ako nije ovako kako je napisano u ovim redovima, hajde neka Vučko i njegovi najbliži iz ešalona pajaca, odu slobodno na Kosovo. Onako za vikend. Neka probaju. Neće moći ove noći. Moraće da traže dozvolu, pa ako im se odobri. A što će im dozvola ako je Kosovo dio Srbije? Pa zato što nije, jasno je svakome ko je elementarno obaviješten.

O pravima Srba u Crnoj Gori je smiješno govoriti. Napravili su Srbi da Crnogorci u Crnoj Gori imaju najmanje prava od svih. U Srbiji, Crnogorci nemaju nikakva prava. Potčinjeni su i porobljeni. Otvorena asimilacija koju sprovode Zlatibor, Vulin, Antić, Raković, Bećković, popovi i popadije.

Crna Gora može biti ponosna što je usvojila Rezoluciju o Srebrenici. Sačuvala je obraz.
Srbija ga, upravo zahvaljujući Vučiću nema, pa zato nema što ni da sačuva.

Poruka može biti samo jedna.

Dalje ruke od Crne Gore Vučko. Da te ljuta guja ne zakolje!

Slavko Mandić