Lovćenske straže kao odgovor na prijetnju

Piše Ana Pejović

Kada vrijeme kao tihi svjedok našeg trajanja, „dovoljno dugo za one koji su spremni da ga iskoriste“ (Leonardo Da Vinči) počne da ispisuje stranice prošlosti jedne države, jedne nacije i njenog istoriografskog zapisa, onda se na pergamentu istorijskog podloška neminovno pojave i one nedorečene, populistički zapisane i nedovoljno istražene diskurzivne prologomene.

U njima je „oslobođen“ duh sjećanja i njegovo transponovanje kroz prizmu društveno-političke stvarnosti u kojoj se, kao neizostavan elemenat pojavljuje podśećanje, u ovom slučaju podśećanje na agresivnu nacionalnu homogenizaciju uspavanog srpstva i „kristalizovanje crnogorskog javnog mnjenja“. U periodu od 1952. (stogodišnjica Njegoševe smrti) do 1974. godine kada je Njegošev mauzolej svečano otvoren u jugoslovenskoj javnosti nijesu jenjavale javne rasprave „za i protiv mauzoleja“ u kojima je neprikosnoveno prednjačila srbijanska naučna, umjetnička, vjerska i politička nomenklatura.

Polemika

U knjizi „Sumrak Lovćena“ koja je štampana u „izdanju eparhije banatske iz Vršca, Glasa crkve iz Šapca i Zadužbine Kosova iz Beograda“ (Politika, Lovćen voskrese, 8. april 1990, str. 67) navedena su hronološkim redom različita mišljenja eminentnih i anonimnih stručnjaka sa alarmantnim i ultimativnim zahtjevima za rušenje Njegoševog mauzoleja. Anketa koju je 1966. godine organizovala radna organizacija „Muzeji Cetinje“ bilježi različite stavove i mišljenja, pa se u tom obimnom „mauzolejskom“ diskursu našlo i pismo četvorice crnogorskih pjesnika – Radoslava Rotkovića, Petra Đuranovića, Jevrema Brkovića i Dragutina Vujanovića u kojem se, između ostalog, navodi: „Umjesto sadašnjeg groba, koji se ni po čemu ne razlikuje od svetačkih škrinja, posjetilac bi se susreo sa skulpturom pjesnika postavljenom na niski postament. Činilo bi mu se da će zamišljeni pjesnik progovoriti ili krenuti u jednu od čestih grudobolnih šetnji, mučen tajnama ovozemaljskim, živ i prisutan, rečit iako nijem. Meštrovićeva skulptura omogućava da pjesnika doživimo intimno, a ne kao svetačke mošti i daleki spomenik, kao što su to vladari na obaveznim konjima“. ( Vapaj Lovćena, Pobjeda, 1990. str. 13).

U jednom posve drugačijem epistemološkom diskursu naslovljenom „Pismo intelektualaca rodom iz Crne Gore“, i pored bezbrojnih peticija, prikupljenih potpisa, sudskih sporova Mitropolije crnogorsko-primorske SPC, štrajka cetinjskih gimnazijalaca zbog stava Svetog arhijerejskog sabora da Meštrovićev mauzolej ne bude podignut na Cetinju, Mihailo Lalić, kao potpisnik-protivnik podizanja mauzoleja izjavljuje: „Potpis dajem, uspjehu se ne nadam“ (Isto, str. 13). Tako je i bilo.

Svi pokušaji osporavanja i sabotiranja Njegoševog mauzoleja ostali su osjućeni.

Hiljade tona „grdila i prokletstva na svom najsvetijem i najsvetlijem visu na koji ih je izbacila antisrpska aždaja“ (Danas, 23. 1. 1990.), „boljševičko varvarstvo“ (Pobjeda, 20. 1. 1990.), medijski plač intelektualaca iz Crne Gore koji žive u Beogradu, „obredno pojanje“ episkopa bosanskog Nikanora nad gomilom kamenja ožalošćene kapelice 13. januara 1990. godine u prisustvu više članova Udruženja književnika Crne Gore koji su pjesmom i zadušnom svijećom održali pomen Njegošu, samo su dio srpske šovinističke i kleronacionalističke hajke usmjerene na rušenje Njegoševog mauzoleja.

Idejni centar u kojem se nakon šesnaest godina od svečanog otvaranja elaborirala strategija rušenja Mauzoleja i sabirala svesrpska naučna elita koja će šovinističkim proglasima „objasniti“ crnogorskom državnom rukovodstvu i njegovom puku važnost odstranjivanja „arhitektonskog rugla“, „tragičnu zabludu jedne osramoćene i ponižene generacije“ (akademik D. Medaković), bio je Arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve. „Posle čina učinjenog od strane vlasti SR Crne Gore, Cetinjska mitropolija, Arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve i čitava Srpska pravoslavna crkva su stalno nastojali da se na Lovćenu obnovi Crkva Sv. Petra Cetinjskog na istom mestu, istog oblika i veličine kao što je bila i u nju vrate zemni ostaci vladike Petra II Petrovića Njegoša. Pri tome ostaje i danas. Patrijarh srpski – Pavle“. (Pobjeda, Vapaj Lovćena, 1990. str. 3).

Mitropolija

Druga crkvena adresa sa koje stižu imperativne i antiduhovne riječi bila je Mitropolija crnogorsko-primorska čiji glasnogovornik i velikodostojnik Amfilohije Radović poručuje narodu crnogorskom da bi „bilo sramno za ovo pokoljenje da ne opere tu sramotu sa svog obraza. Gaženja, uniženja Lovćena kao planine, gaženja zavještanja vladike Rada, skrnavljenje jednog svetog hrama, podignut jednom od najvećih ljudi koji su ikada živjeli u Crnoj Gori, Svetom Petru Cetinjskom, koji je, čak, po mom shvatanju, i od vladike Rada za koplje odskakao. (…) Hram mora da bude vraćen. Mora biti vraćen krov Crnoj Gori. Crna Gora je ostala bez krova. I jedan od mojih prvorazrednih zadataka je da svojim prisustvom na Cetinju, koliko mogu, utičem blagotvorno, da stvaram jednu klimu koja je već očevidno sazrela, samo treba to učiniti na najbolji mogući način, bez bilo kakvog gnjeva… Jer, što je bilo, bilo je. Ali, treba to sada lijepo da se očisti. Uz poštovanje prema Meštroviću, prema njegovom djelu. Ima mjesta za onaj spomenik koji je on podigao. Brda ima gdje hoćete, ima mjesta i za onaj mauzolej. Lovćenu treba vratiti njegovo djevičanstvo. Da. A to djevičanstvo je neostvarivo bez crkvice Svetog Petra i bez pohranjivanja u toj crkvi moštiju vladike Rada. Tek onda će doći do mira u duši naroda“. (Isto, str. 5).

To pokoljenje nije bilo sramno nego ponosno, dostojanstveno i svijetlog obraza. Lovćen nije ni unižen, ni zgažen, niti je pogaženo zavještanje vladike Rada koji nije izjavio: „Ja hoću da me sahranite u onu crkvu na Lovćenu“, već: „Kad umrem kopaite me na Lovćen kod nove crkve“. (L. Trifunović: Sumrak Lovćena, str. 15).

Crna Gora je već imala svoj krov, svoj simbol vjerskog i nacionalnog ponosa uzdignut kulturom śećanja i patriotskog ośećanja do svetosti, do „istorizacije prirode“ transponovane kroz lovćenski vrh i Njegoševu vječnu kuću. O blagotvornom uticaju mitropolita Radovića najimpresivnije svjedoči njegova egzistencijalna ezoterija nad kojom dominira eho kletve i proklinjanja svega što nosi prefiks „crnogorsko“.

Ćosić

Na zadatku odbrane „srpskog roda od latinskih izroda“ našao se i srpski pisac i političar Dobrica Ćosić kojem je 28. oktobra 1990. godine na Cetinju uručena „Njegoševa nagrada“. Dan uoči dodjele laureat je stigao na Cetinje „ali ga niko od zvaničnika nije dočekao, da bi se taj tihi bojkot nastavio i sljedećeg dana, a sve zbog toga što je novčani dio nagrade laureat poklonio novoformiranom Odboru za rušenje Mauzoleja i ponovno podizanje kapele na Lovćenu“. (Krug, 17. novembar 1990.). Demonstracije koje su uslijedile ispred Vladinog doma policija je „po naređenju odozgo“ pokušala da rašćera, ali bezuspješno jer su se okupljeni demonstranti samo razmakli držeći i dalje transparente „Ovo nije Srbija“, „Umjetnost nije genocid“, „Daleko je Crna Gora“ i „Aleksandrova kapela nikad više na Lovćen“. U ‘Proglasu’ Odbora za povratak Njegoševe kapele na Lovćen je zatraženo da se sa „srpskog Olimpa“ ukloni „tuđinski i nemušti, glomazni, ružni i tužni (boljševički) spomenik!“ ( Politika: Lovćen voskrese, 8. april 1990).

Straže

Gnjev naroda crnogorskog je već bio izazvan i sveprisutan, pa je kao odgovor na prijetnju o rušenju Njegoševog mauzoleja uslijedilo okupljanje Crnogoraca, neustrašivih i odvažnih potomaka Balšića, Vojislavljevića, Crnojevića i Petrovića, dinastija koje gordo svjedoče hiljadugodišnju crnogorsku državnost. Sabrani u crnogorstvu kao odrednici „sveukupnosti crnogorske nacije – narodnosne i državotvorne samosvijesti, tradicije, porijekla i plemena, običaja, karaktera, čojstva i junaštva, jezika, religije i kulture Crnogoraca“ (V. Jovanović, Crnogorstvo, 2020. str. 29) i odbrani lovćenske i crnogorske svetinje, na Ivanovim koritima, podno Lovćena, 1. novembra 1990. godine crnogorski rodoljubi osnivaju čuvene „Lovćenske straže“.

Lovćenski stražari

Inicijator, organizator, osnivač i komandant „Lovćenskih straža“ bio je pjesnik, dramski pisac, romanopisac, pripovjedač, esejist, polemičar, nedugo potom i disident Jevrem Brković. Predśednik Crnogorskog federalističkog pokreta Sreten Zeković obavljao je dužnost političkog predstojatelja „Lovćenskih straža“, dok je Borislav Cimeša bio operativni šef smjena. U zakletvi koju je Brković položio na Ivanovim koritima pred okupljenim Crnogorcima, između ostaloga, se navodi: „Mi Dukljani, sabrani danas pod Lovćenom da odbranimo simbol Crne Gore, Zete i Duklje, našu svetu planinu Lovćen, zaklinjemo se da će rušilačka noga naših vjekovnih neprijatelja kročiti na Lovćen samo preko nas mrtvih“. Snažan i brz odziv crnogorskih patriota, prvenstveno s Cetinja, a potom i iz skoro svih gradova Crne Gore, uslovio je raspoređivanje nekoliko stotina Crnogoraca i formiranje četa, (kasnije i pet bataljona) koje su danonoćno bdile nad Njegoševim mirnim snom. Komanda „Lovćenskih straža“ bila je smještena na prostoru oko „palaca“ kralja Nikole, omladinskog odmarališta i motela na Ivanovim koritima, gdje su se ubrzo, umjesto stotina smjenjivale hiljade Crnogoraca, polažući zakletvu da će životom, i onim što se od kuće ponese „za spas obraza“, braniti Njegoševu vječnu kuću. Ono što učesnike „Lovćenskih straža“ apostrofira i smješta u red „helenskih junaka“ jeste činjenica da je ova formacija bila isključivo patriotskog, a ne vojnog ili paravojnog karaktera. Braniti ovaj sveti crnogorski kamen na kojem počiva crnogorski pjesnik i vladika Petar II Petrović Njegoš golim životom značilo je održati zavjet prađedovski, sačuvati svijetli obraz i čojstvo, i svoj/e, i predaka, i potomaka, izdići se iznad sopstvenog života koji je unaprijed žrtvovan i pomiriti se sa „vrhovnim dobrom“ svih čestitih Crnogoraca po kojem je časna smrt za odbranu svoje domovine i njenih tekovina najuzvišeniji etički čin i neprolazni zalog potomcima. Časnom smrću se kod Crnogoraca i dalje živi, bez obzira na fizički nestanak (S. Tomović, Moralna tradicija Crnogoraca, 2006.).

U atmosferi uzavrelog srpskog nacionalizma koji je proždirao Crnu Goru „Lovćenske straže“ stoje kao pandan crnogorstva („Crnogorstvo, najkasnije 1834. prvi put u nekome pisanome izvoru pominje Petar II Petrović Njegoš“) i glas otpora kleronacionalizmu i velikosrpskom šovinizmu koji će udruženi u ideji „velike Srbije“ već u godini koja slijedi za sobom ostaviti krvave tragove i genocidne vragove na ratom zahvaćenom prostoru Jugoslavije.

I pojedini tadašnji mediji su se pitali „da li se iza najnovijih zalaganja za ‘ispunjenje poslednjeg Njegoševog zaveta’, za ‘osvešćenje Njegoševog roda’ ili ‘paljenje ugašene srpske sveće’ krije u stvari želja i namjera da se izbriše trag Crnogorcima“ (Monitor, novembar 1990. br. 3).

Čuvari

Okupljeni čuvari Lovćena odgovorili su svima da su tu kako bi „zaštitili svetu crnogorsku planinu od četničkih manipulacija i velikosrpskih aspiracija“. LSCG i Crnogorski federalistički pokret sa ostalim crnogorskim patrotskim snagama bili su jezgro „lovćenske odbrane“ koja je ujedinila i koncentrisala pjesnike, profesore, studente, radnike (u prvih nekoliko dana njih 258) iz svih krajeva Crne Gore, da drže straže upozorenja koje će „stati na put anticrnogorskom bezumlju i anticivilizacijskom ponašanju“. Straže su sačinjavali Crnogorci starosti između 20 i 70 godina. Smjena straža je bila precizirana, pa su svaka četiri sata po četiri nova stražara mijenjala „saborce“. Najmlađi među njima bio je dvadesetogodišnji student iz Titograda Boris Kalezić koji kao razlog dolaska pod Lovćen naveo: „Svaki mladi čovjek ima neki ideal. Moj ideal je Crna Gora. Ona mi je dala sve, i ja sam spreman ako zatreba to da joj životom vratim“. Profesor iz Kotora Đorđije Radonjić, jedan od lovćenskih stražara, između ostalog je zborio: „Ne smeta njima Meštrović, to je samo maska…smeta im Lovćen ovakav, crnogorski, a treba im Lovćen kao ‘srpski Olimp’, ‘krv srpstva’, i Crnogorci kao navodno ‘najbolji Srbi’“. Predśednik Crnogorskog federalističkog pokreta Sreten Zeković naglašavao je da „ovo nijesu straže uperene protiv bilo kog našeg naroda, ni protiv Srba, ni Hrvata, Muslimana, ili ne zanam koga… ovo su straže odbrane crnogorskih svetinja na svetoj crnogorskoj planini Lovćen“.

Lovćenski stražari

Od prvoga dana Lovćenom su se orile njihove pjesme: „Nikad neće Crna Gora, bit’ obala srpskog mora“, „Mi nijesmo soj poganski no lovćenski i dukljanski“, Oj svijetla majska zoro, majko naša Crna Goro“, „Sa Lovćena kliče vila Crna Goro majko mila“. Na Ivanovim koritima koje im je postalo konačište bili su postavljeni transparenti „Lovćenska straža“, „Živjela Crna Gora“ „CFP“, „Crna Gora Crnogorcima“, „Za pravo čast i slobodu Crne Gore“, a mjesto glavne straže predstavljalo je gumno na Jezerskom vrhu. Svi učesnici „Lovćenskih straža“ nosili su patriotske bedževe na kojima je centralno mjesto zauzimao Njegošev crnomermerni spomenik, okolo kojega je na zelenoj podlozi, rubom oboda, na ćiriličnom i latiničnom pismu bilo ispisano „Lovćenske straže“ i godina 1990. Glavna Brkovićeva komanda „Lovćen neće pasti“ imala je svoju prvu i potonju provjeru kada su „petnaestak dana nakon logorovanja Amfilohije Radović, Budimir Dubak, Komnen Bećirović, Ilija Lakušić i Bećir Vuković, kod Dobrskog sela upozoreni da mogu nastaviti, ali ih tamo čeka Jevrem Brković sa ‘Lovćenskim stražama’, te da proći neće bez krvi“. U nemogućnosti da navedemo sve učesnike „Lovćenskih straža“ i uz unaprijed upućeno izvinjenje (s nadom da će imena svih učesnika sa fotografijama biti dio planirane knjige „Lovćenske straže“) navodimo sljedeća imena i prezimena: Jevrem Brković (komandant), Rasim Rasko Hadžiahmetović (1959-1993. pomoćnik komandanta); članovi komande: Sreten Zeković, Borislav Cimeša, Nebojša Saša Pajović (1965-2016), Pero Borozan, Milo Huter, Miloš Milošević (komandant sjevernog krila), Branislav Brković (komandant za Staru varoš), Marko Popović, Rašo Grbović (komandant durmitorskog kraja), Milorad Mijo Popović, Ljubo Vujović, Mladen Lompar, Ferid Šarkinović (komandant plavsko-gusinjske oblasti), Novak Adžić (komandant barskog kraja), Sreten Vujović, Šefket Krcić, Slobo Racković, Mustafa Canka, Caka Krnić, Sreto Đurović i drugi.

Proglas

Osim pomenutog konačišta „Lovćenske straže“ su imale i svoje „uporišne punktove“ – mjesta na kojima su se crnogorski rodoljubi satajali i dogovarali o strategijama odbrane Njegoševog mauzoleja kojem prijete: „ostaci četničkih bandi Draže Mihailovića i Pavla Đurišića, koje sada imaju uporište u Narodnoj stranci Crne Gore, i koji bi od ostataka kamenja kapele Aleksandra Karađorđevića – Palikuće na mjesto mauzoleja da podignu njemu spomenik i crkvu kao simbol velikosrpske okupacije Crne Gore 1918“ (Crnogorski književni list, 1. avgust – 1. septembar 2004. str. 11).

„Uporišne punktove“ su činili: Caffe bar „Mala Lokanda“ – Cetinje (Boro Zorić); Caffe bar „Tamatua“ – Podgorica (Rasko Meto i Amid Hadžiahmetović), Hondo Mićković, Ćiba Ramović, Đuro Vučinić; Caffe bar „357“ – Cetinje (Duda i Saša Pajović), Pero i Bojica Vušurović; Caffe bar „Gaeta“ – Cetinje – Bobo Bogdanović (1955-2001); Konoba „More“ – Podgorica (Zoran Rašović, Goran Milić, Slobo Kovačević); Balša i Damjan Brković, Saša Raonić, Peđa Vušurović.

Poruka „Lovćenskih straža“ bila je shvaćena i reklo bi se uslišena. Milika Čeko Dačević je umjesto najavljenog „pohoda“ na Lovćen odgovorio ćutnjom.

Na godišnjici obilježavanja 139 godina od smrti Petra II Petrovića Njegoša i četrnaest godina od prvih „lovćenskih straža“ 2004. godine na Lovćenu se okupio veliki broj ljudi koji su došli da odaju počast najvećem južnoslovenskom i crnogorskom pjesniku, ali i da obnove datu zakletvu da će Njegoševo grobno mjesto u svim vremenima, i u svakom trenu biti čuvano i branjeno životima Crnogoraca. Časni stroj „lovćenskih stražara“ 1. novembra 2004. godine obnovio je svoju zakletvu uz podizanje crnogorske zastave i ponovno čitanje Proglasa čija narativna semantika, i tada poslije 14, a i sada poslije 30 godina, zapanjuje simbolikom proročanstva i metanaracijom tamnog oblaka koji se ponovo nadvio nad Crnom Gorom: „Zato upozoravamo javnost i sve legalne institucije sistema Crne Gore i Jugoslavije da se ne dozvoli vrijeđanje dostojanstva i poniženje crnogorskog naroda i Crne Gore kao države. To se poniženje ispoljava u odnosu prema velikom spomeniku (Mauzoleju) naše kulture. Mi ne prijetimo nikakvim dobrovoljnim odredima i militantnim grupama, ali još jednom upozoravamo ukoliko se legalne institucije sistema ne suprotstave djelovanju Amfilohijevih, Ćosićevih i Kilibardinih grupa, uvjereni smo da će crnogorski narod reagovati kako zna i umije! I kako treba reagovati na nasrtaje vandala i negiranje nacionalnog i državnog identiteta! Poručujemo da se mi zalažemo za mir među svim narodima, vjerama i ljudima, za korektni dijalog i toleranciju. Zato imamo dovoljno razloga da postupimo u duhu crnogorske etike, čojstva i junaštva, i poručujemo, kako reče jedan pjesnik, da na Lovćen ‘niko ne dođe do prijatelj drag’. Crnogorci neće ugrožavati ni okupirati nijedan narod, ali sigurno neće dozvoliti ni agresiju nad sobom. Neka se zna da od danas postoje Lovćenske straže koje će očuvati spomenik velikanu crnogorske i južnoslovenske misli. Mi nijesmo militantna crnogorska lovćenska postaja sve dok nas na to ne naćeraju mogući rušioci Mauzoleja i Crne Gore. Neka se zna: Lovćen je za nas oltar, svetinja, svetilište, svetost, kultno guvno, nebeska kamena greda nasred Crne Gore, sveta planina, vrh vrhova naše patnje, slave i postojanja. Neka se zna: Bude li trebalo, a trebaće, uz njega ćemo se prisloniti kao uz kamenu listru jedine nam kuće, uzeti želju od svijeta i poginuti kao što su odvajkada ginuli Lovćenski stražari braneći šljeme svete dukljanske zemlje! Ivanova korita, 1,XI 1990. Narodna komanda Lovćenskih straža“. (Crnogorski književni list, 1. avgust – 1. septembar 2004, str. 11).

Amfilohije

Nakon 30 godina od osnivanja „Lovćenskih straža“ zbog tada najavljenog rušenja Mauzoleja, u suverenoj, demokratskoj, sekularnoj, multietničkoj, multinacionalnoj i proevropskoj državi mitropolit crkve strane države u Crnoj Gori, sada pokojni, Amfilohije Radović 2020. godine ponovo je inicirao „vaskrsenje“ Aleksandrove kapele, dodavajući so na živu ranu crnogorske prošlosti. Jedan vijek i dvije godine nemaju temporalno jak okvir da narod crnogorski zaboravi, potisne ili prećuti (oproštaj bi bio uvreda jer se nikada niko iz Republike Srbije nije udostojio zvaničnog izvinjenja Crnoj Gori) masovne zločine i teror koji su pripadnici srbijanske žandarmerije i vojske kralja Aleksandra vršili nad stanovništvom Crne Gore. U ovom jedinstvenom civilizacijskom fenomenu po kojem ljudi iste vjere sprovode egzekuciju nad nacionalnim neistomišljenicima, u Crnoj Gori od 1918. do 1921. godine „Srbi su popalilli više od 6.000 (šest hiljada) kuća i poharali veliki broj imanja. Više od 4.000 (četiri hiljade) crnogorskih građana je bačeno u tamnicu, a stotine žena i đevojaka obešćašćeno; strijeljali su ne samo muškarce, već i žene i đecu. Riječju, zaveden je režim strahovlade koji predstavlja sramotu za Evropu i za XX vijek“ („Uloga Francuske u nasilnoj aneksiji Crne Gore“, Rim, 1921, izdanje na francuskom jeziku Ministarstva spoljnih poslova Kraljevine Crne Gore, drugo izdanje, prevedeno sa francuskog jezika na crnogorski, prevod uradila prof. Marina Vukićević, priredio i pogovor napisao prof. dr Šerbo Rastoder, Bar, 2000, str. 77).

U duhu svoje ezoterične mantike (figura proricanja) i halucinantno-antiduhovnog diskursnog kanala kojim Crnogorce naziva „volovima, potomcima paganskog cara prokletog popa Dukljanina kojeg treba svaki Crnogorac da prikuje čekićem za Vezirov most, komunističkim kopiladima, ‘svjedok božje ljubavi’“ – Amfilohije Radović u još jednoj demonstraciji nadmoći crkve nad državom poručio je da „nema budućnosti Crne Gore, zapamtite, zvali je ovako ili onako, Crna Gora ili Montenegro, ili Duklja, ne znam kako god je zvali i ne zvali, ali njoj nema spasa dokle se ne vrati časni krst na Lovćen, i dok se ne vrati ona kapela u vrh Crne Gore koju su oskrnavili, zgazili i popljuvali oni koji sada grade neku novu, u istoriji nikad postojeću Crnu Goru“. (Svjedok božje ljubavi, dokumentarni program TVCG).

„Neću umrijeti, a da na vrh Lovćena ne vratim Crkvu Svetog Petra Cetinjskog i kao narod ispunimo zavjet Njegošev. Nemoj da misliš da sam star za to. Ne, Gospod će je, za moga života, vratiti tamo gdje je i bila. Svima je poznato Njegoševo autentično zavještanje, koje glasi: ‘Јa hoću da me saranite u onu crkvu na Lovćenu… To je moja potonja želja, koju vam ištem, da je ispunite. Ako mi ne zadate božju vjeru da ćete tako učinit kako ja hoću, onda ću ve ostaviti pod prokletstvom’… Zar da ostavimo prokletstvo nad potomcima i narodom. Ne, njegova volja biće ispoštovana i tim činom provedriće se iznad Crne Gore“. (Radovićeva izjava data dnevnom listu Politika, 20. 09. 2020)

Osvrt na tridesetogošnjicu osnivanja „Lovćenskih straža“ s roglasom koji je upućen tadašnjoj vlasti i narodu Crne Gore kao opomena svim velikosrpskim šovinistma spremnim na rušenje Mauzoleja, nema obilježje retrospekcije već naprotiv jedne surove omnitemporalnosti (sveprisutnosti) kojom se crnogorski identitet nanovo želi revidirati, za sada politikantskim didaskalijama, paganskim rekvizitima, inostranim suflerima i kleronacionalističkom dramaturgijom, nedovoljno kompleksnom i površno kodiranom za građansku Crnu Goru 21. vijeka, ali dovoljno retrogradnom za poklonike „mračnog srednjeg vijeka“ i njihove zlonaumne vilajete. Na smotri „Lovćenskih straža“ 1. novembra 2004. godine donešena je odluka da niko nema ovlašćenje da ih rasformira. U razgovoru sa komandantom Lovćenskih straža i jednim brojem njenih učesnika nanovo su elaborirana njihova etička načela, idejna dosljednost i spremnost da budu dio „vječne lovćenske straže“ kojom će se ova sveta crnogorska planina ponovo braniti i dostojanstveno odbraniti od svih osionih zagovornika rušenja Mauzoleja bez obzira na model uniforme iza koje, nažalost, ovih dana u Crnoj Gori, progovara veliki broj pogaženih „Božjih zapovijesti“. Zagovornici i poklonici militantnog srpskog pravoslavlja ne smiju zaboraviti da „pokoljenja djela sude, što je čije daju sv’jema“, te da multietnička i multinacionalna Crna Gora svoje demokratske i civilizacijske iskorake duguje upravo jednakosti vjerskog i nacionalnog uvažavanja uzdignutog do apoteoze. Samo takva, građanska i višeetnička Crna Gora može savladati sve prepreke pa i ovaj mučni udes u kojem od srpskog šovinizma i kleronacionalizma srpske crkve „zemlja stenje, a nebesa ćute“.

(Autorka je magistar književnih nauka)

cdm    pobjeda