Kotorska česma: Obilježje drevnog grada – LAVANDERE ŠPORKOGA JEZIKA

Piše: Dubravka Jovanović

Dok su tekle vode Karampane, puneći sićeve za uza skale, uskim  kaletama i onom najužom ulicom u gradu što je zovu “pušti me proć” bilo je života, veselja, tuga, umiranja i rađanja. Bilo je. Bile su i lavandere, pralje i služavke što su u gospodske kuće rabotale i živjele.

Na jednoj od specifičnih pjaceta drevnog Kotora, poput  filigranskog broša dominira pompa (česma) Karamapana.

U pasana vremena na  gotovo svakoj  pjaci i pjaceti, ispod  palata i starih gradskih  kuća nalazile su se česme odakle se narod vodom snadbijevao.
Na izvoru Gurdiću, tom smaragdnom oku na pupku  južnih vrata od grada i oko Karampane, vode su se dozivale same.

Dobre kotorske vile su svoje strasti na izvoru kupale i čistotom dubine nevine ostale.
Gurdić i Karampana, kotorski koloseum i arena, izvor i uvir života.
Na ovim kultnim medaljonima našega maloga mjesta  srijetalo se i ćakulalo, svađalo i mirilo, padale su tužbe i konta tužbe.

Tu je kao voda tekla parletina kotorskoga jezika i duha, one šarmom opiturane svakodnevice u kojoj su note klapske pjesme i veselja narodnoga, karnevalskoga bulikana, kapljice duše ostale.

Dok su tekle vode Karampane, puneći sićeve za uza skale, uskim  kaletama i onom najužom ulicom u gradu što je zovu “pušti me proć” bilo je života, veselja, tuga, umiranja i rađanja.

Bilo je. Bile su i lavandere, pralje i služavke što su u gospodske kuće rabotale i živjele.
Robu su u ta davna kotorska vremena lavacavale i režentavale (ispirale) još i na Gurdić i na Puč. (lavandere: pralje, brbljive žene, prostakuše).

“Što si lajava kao lavandera”, zapisala Vesna Lipovac-Radulović u sjajnoj knjizi, svojevrsnom rječniku “Romanizmi u jugoistočnom dijelu Boke Kotorske”.

Ma kakav fejsbuk, tviter, društvene mreže ovovremene u odnosu na ćakulone i umrežene ćakule njihove.

Kad bi se pokarale pa i za kosu nerijetko dovatile, sa šporkoga jezika njihovog, kao voda iz batoća od Karampane, bi sipale jedna drugoj:

E jade jadna, kanavaco, lavandero, šporkuljo i štramacero, ćakulono, brontulono, štrigo, štraco i beštijo.(Zapisala sam davno za jedan mjuzikl ženskoj klapi “Bisernice Boke” na dar).

Na kaine i mišćele sa šporkom robom, iznosile bi sve šporkarije iz života njihovih i kuća vlastelinskih u kojima su služile.

Nerijetko su, poslije nekog vremena iz postelja plemićkih, u koje su mlade i rasne dospijevale, ostavljale u lencuo zamotanog mulca,(vanbračno čedo), ispod  finestrina nahodišta u starome Kotoru.

Zazvonile bi drhtavom rukom i čekale špag da zavežljaj malog bića, rumenog od majčinog mlijeka, podignu do visokog pjana(sprata).

Onda bi uvučena u svoju ljušturu zamakla u noć, mokra od suza i kapljica mlijeka koje joj je naviralo i mirisalo na bol i na, za sva vremena, ostavljeno čedo.

Muku i nevolju jadnih života i patnji progutala bi škureca uskih kaleta, tih sitnih arterija grada od mistike.

Jad i patnju otresale bi sa sebe snažnim zamahom bruškina, fregajući podove od dasaka, raskošnih salona, tinela, portika palacuna i palata staroga Kotora.

Kostrat se žutio kao zlato i mirisao na sapunicu i lisiju u koju bi dospijevale njihove suze,povrijeđene i ojađene im duše.

A onda odušak,ventil odvrnut do daske, pa do u tanke, okolo čuvene Karampane. I ko i s kim i đe i kad i kako.

Svoje grjehove su zabijale ispod vešte a u bustiću (grudnjaku)skrivale po neki novčić što su ga krijući dobile od gospara.

Bujne grudi previrale bi iz tih njihovih bustića skromnih, sa malo merla( čipke) rubovima, i spuštale se i nadimale kao mali kušini, kada bi bujicom uvreda jedna drugoj kontresale, (protivrječile).

E jade jadna
Tamo te voda nosila
U gospode nos ne promolila
Ja sam stimana od vlastelina
A ti nikad dalje,

Od sića i bruškina;-služavka bi lavanderi.
Ova, rafalno vraćajući :Ti od škandala i smuća
Ne bi te oprala sva voda s Puča

Pušti me proć prasice šporka,
svaka ti grka
Sudba ti gorka.
Za sumnjive dame i njihovo  poštenje u starome Kotoru zborilo se:

Poštena je kao vrata od Šuranja, pa mi je ova narodna poslužila za refren pjesmi o lavanderama i sluškinjama srednjovjekovnog Kotora.

Poštena si
Poštena sam
Poštena si kao vrata od Šuranja.

Nema više lavandera na pompu Karampana.
Odavno makine peru robu, niko na ruke ne lavacava.

Ostala su vrata od Šuranja i neki šporki jezici kojih će vazda bit.Ma ne bi ih oprala sva voda s Karampane.

Prave, šarmantne ćakule, što su od vijeka kao klikeri prosuti,odzvanjale skalama i kalama moga grada više nemaju šuga.

Lavandere, osobito one muške, bez krijance (stida) danas prostototom, koju evo i do velike kuće parlamenta čujemo i to od nazovi učenih.

E jado jadni, spjegale bi im kotorske pralje i služavke.

Sve se može ofregat osim crnoga obraza.

Ja poručujem da im nema lijeka.

Nema za njih seruma u ovom vremenu, kada se traži protiv kuge zvane korona, kojoj liče neki od njih.

Oni se danas okolo društvenih  mreža skupljaju, umreženi u sopstveni jad.

E jado jadni ti,i po koji tvoj koronarni amigo,poručujem:

Štrigoni, štrace i beštije!

Voda što je i tema ove moje štorije , freška i ona od umidece (vlage) bokeške ima još jedno svoje stanje, još jednu atmosferu koju pjesmom kazujem.

U stare portike u koje puž zimuje
na šufite i ispod pižula
tamo đe sunce na zaborav miriše
i đe je u stare kredence buđi na dno kupica
umideca u lencule i pod kušin ulazi
klizeći nečujno rubovima starih salona
grize intarziju od sedefa
jede ramove portreta pa načne i dušu ljudsku
caruje i stoluje novembarskim kišama
pod koltrinom teškog brokata od oblaka
vlaga u ljudskim očima
u kanižele moga grada
male demone budi zaspale u pila i škrinje
od nje se golubovi šćućure pod gurlama
ona sebe ne zna da sakrije
suvereno vlada zalivskim životom
bludna u đardine orgija do u korjenje
gorčinom puni  plod divlje naranče
pobjeđuje u mačevanju sa pvim zrakama sunca
Boka joj sidrište i stanište
umideca se kao sirup razliva njenom kožom
lovor, pinije  i pitaspora otpozdravljaju joj
zelenom vječnošću postojanja.

Komuna