Željko Rutović: Odlučićemo u svoje ime (Pobjeda, 2001. god)

Željko Rutović i dokazani višedecenijski patriotizam

Otpor Crnogoraca velikosrpskom hegemonizmu nije prestajao od krvave okupacije „bratske“ srpske vojske 1918. godine. Ljubav prema svojoj zemlji krvlju je plaćala čak i naša nejač, starci i žene koje je okupator zvjerski ubijao, spaljivao žive u kućama, dočekivao na bajonete. Bila je to, po ocjeni međunarodne javnosti,  najkrvavija i najzloglasnija okupacija koja je ikad zapamćena.

Svijest o potrebi obnove crnogorske državnosti narastala je iz dana u dan.

Jedan od onih čija je suverenistička misao snažno odjekivala Crnom Gorom i slala poruke širom svijeta bio je nikšićki intelektualac Željko Rutović. Njegova snažna riječ i dubok i iskren patriotski osjećaj davao je podsticaje i jačao vjeru u potrebu obnove vlastite državnosti. Zamjerali su mu na iskrenim i otvorenim stavovima oni koji su bili i tamo i ovamo, ali on se nije obazirao. Kako prije pune dvije decenije, tako i dan danas. Srcem za Crnu Goru i srce za otadžbinu.

Skala je zahvalna što joj se pružila prilika da objavi dva teksta Željka Rutovića pisana 2001. godine. To je, podsjetiću, ono vrijeme, kada su mnogi ćutali. Baš kao što ćute i u ovom, uplašeni više za sopstvene apanaže nego za svoju državu.

Rutović je pripadao onim drugim, iskrenim patrotama bez ikakvog interesa.

Slavko Mandić

Tekst Željka Rutovića Nastavak pritiska na Crnu Goru ODLUČIĆEMO U SVOJE IME, objavljen je u dnevnom list u Pobjeda 13. decembra 2001. godine.

Moramo se sjećati i konačno početi razvijati kulturu pamćenja. Tako ćemo jedino znati ko smo!

** *

Nastavak Pritisaka na Crnu Goru

Odlučićemo u svoje ime

Hiperprodukcija negativnih političkih izjava prema Crnoj Gori, i nakon 5. oktobra 2000. godine, ukazuje da je intencija i ovog državno-političkog rukovodstva Srbije realizacija velikodržavne ideje srpske politike.
Zašto se zaobilazi izvještaj Badinterove komisije?

Osnova, metod, karakter i ambicija srpske politike prema Crnoj Gori ukazuju na čudnu podudarnost sa nekim, ne tako dalekim vremenima i događajima, da bi se o politici-pa makar se radilo i o DOS-u moglo govoriti kao o slučaju.

A, kad je već o podudarnostima riječ…Onda samo o nekim. Medijski pritisak iz Srbije na Crnu Goru gotovo da ne gubi u svojoj žestini. Dojučerašnji Miloševićev brutalni i mržnjom obojeni medijski ton-sad pod novom demokratskom vlašću DOS-a u odnosu prema Crnoj Gori je nastavak škole uvreda, pritisaka, cinizma, selektivnog i jednostranog tumačenja srpsko-crnogorskih odnosa. Da se granice medijske negativne kampanje prema Crnoj Gori pomjeraju u čudnom smjeru govori i neobičan paradoks, ili makar naoko neobičan, da je u Miloševićevom diktatorskom režimu rijetko, ali je bilo i glasa nezavisnih medija koji su objektivno i realno tumačili srpsko-crnogorske odnose (i ne samo njih)-dok je danas u demokratskoj Srbiji gotovo unificirana medijska imperija sa ne manje žestine, ambicije i sredstava „spremna“ da svijetu „objasni“ pogubnost crnogorske državne politike i većine građana koji hoće da sami i demokratski odlučuju o svojoj državi i njenoj budućnosti. A to je crnogorskoj državnoj politici i većini građana Crne Gore, po ocjeni takvih medija, upravo i najveći grijeh-grijeh je dakle odlučivati u svoje ime i za svoju državu. Nezavisni srbijanski mediji i standardi istih gotovo da se danas u tragovima naslućuju. Učtivi rječnik dojučerašnjih nezavisnih medijskih poslenika, analitičara i komentatora, zamijenjen je režimski etabliranom retorikom, evidentno programski moduliran na kreiranje onog dijela crnogorskog mjenja koji svoje mentore vidi jedino i samo u Beogradu, bez obzira na personalnu i ideološku strukturu sistema. Istrajavanje na TV YU INFO samo po sebi je provokativno i dovoljno za komentar. Demokratski i profesionalni povratak novinarskoj profesiji nije moguće postići samo zamjenom gazde-za to je potrebno mnogo više, otvorenije i Evropi kojoj ubrzano hrle, primjerenije. Treba mijenjati navike i ideologiju, pa ma koliko stara i unitarna bila.

Slučajno ili ne, tek i diplomate iz demokratskog DOS-a, što se makar Crne Gore tiče, idu utabanim stazama svojih prethodnika. Denunciranje, omalovažavanje, te opstrukcija crnogorskog puta ka državnoj nezavisnosti ne govori svakako o dobrim diplomatskim i građanskim manirima, a još manje o demokratskom senzibilitetu onih koji pokušavaju sankcionisati ili spriječiti Crnogorcima njihova Ustavom zagarantovana prava na samopredjeljenje. Ovakva srbijanska diplomatija svakako bi između najvećeg argumenta većinske volje građana Crne Gore, morala imati na umu i izvještaj Badinterove komisije, te pravo na opredjeljenje koje iz toga proističe. Nemušta prevaziđena retorika jučerašnje i danas nove srbijanske diplomatije po kojoj je crnogorska nezavisnost faktor nestabilnosti na jugoistoku Evrope-nije ništa drugo do jeftini paravan za velikodržavne iluzije te demagoške floskule i oprobane matrice manipulisanja. Sve, naravno, u funkciji opstrukcije konstituisanja Crne Gore kao nezavisne i međunarodno priznate države. Koštuničina priča u jeku kampanje o Haškom tribunalu kao „devetoj rupi na sviralu“ uz odbijanje susreta sa Karlom del Ponte, glavnim tužiocem Tribunala, pa naknadna volja i spremnost za prijemom, a u međuvremenu susret sa Slobodanom Miloševićem-ako ništa drugo, a simboli su poražene srbijanske politike.

Sve ovo između ostalog ukazuje na:
Prvo: odsustvo sluha, namjere ili želje da se spozna fakticitet srpsko-crnogorskih odnosa koji, očito, više ne mogu biti bilo kakve federalne naravi, niti nekih novih koncepata Jugoslavije. Otuda čudi i nespremnost nove demokratske Srbije da o pravim stvarima razgovara i pravim ih imenom nazove.
Drugo pitanje koje je otvoreno i od čijeg se odgovora bježi jeste zašto Srbija neće svoju državu? Ili, preciznije: zašto iznova hoće neko drugo ime koje, očito, ni u svijesti srbijanskog naroda više ne stanuje? Odnosno, zašto pod imenom Jugoslavije hoće nastavak politike prema Crnoj Gori, smatrajući da im takav državni koncept zadovoljava prostoproširenu reprodukciju srpskog nacionalizma?

Treće: retorička i pojavna ravan političkih odnosa prema Crnoj Gori te, do kraja nespremnost za potpun raskid i distanciranje po svim nivoima od prethodnog režima, uz zadržavanje djelova kadrovske nomenklature nosača Miloševićeve vlasti, ipak ukazuju da je srpski nacionalizam, adaptiran novim uslovima, i dalje u osnovi političko-pragmatične naravi nove demokratske Srbije. Novi ambijent, svakako, prate i nove suptilnije metode, ali uvijek sa starim i jasnim paternalističkim porukama prema Crnoj Gori.

Četvrto: Samospoznaja izvornih srbijanskih državnih nacionalnih političkih interesa u skladu sa demokratskim standardima razvijenog svijeta, bez obzira na deklarativno promotivne nastupe, ne ide obećanom brzinom. Proces bolan i ozbiljan kao i svako suočavanje sa vlastitim greškama i vlastitom prošlošću. Samospoznaja vlastitih nacionalnih i drugih interesa svakako da nije i ne može biti ignorisanje istorijskog, nacionalnog, kulturnog i svakog drugog identiteta Crne Gore, te prava građana Crne Gore na samoopredjeljenje i odluku o svom državno -pravnom statusu.
Za samospoznaju je potrebno mnogo više suočavanja sa sobom, mnogo više realnosti, demokratije, otvorenosti i uvažavanja. Samospoznaja nije mit, fikcija i emocija. Samospoznaja je i proces. Pa, što se prije krene…