PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (22)

Nedjelja, 14.3.

11h

Ružno, sumorno, neobećavajuće prijepodne. Nemam simptome virusa. Ne čekam ih. Ne bježim pred njima. Ako su na putu, tu sam.

Zvao sam druga, potencijalnog prenosioca. Dobro je. Poslijepodne snima pluća. U godinama ozbiljnim su i on i pluća mu, koja trpe priličnu navalu nikotina. Nije da nisu junačka. Javiće mi.

Planiram da mi dan prođe uz tako prozaičnu stvar kao što je najavljena “Borba za Nikšić”.

Želim da se “vojske” nakon upotrebe olovaka povuku kućama.

21:10h

Munja se zarila u podgoričku tišinu, prosula svjetlost po tužnom mraku. Zagrmjelo je.

Na svim TV kanalima, aktuelni nikšićki izbori.

Prosto mi sve relaksirajuće pada, jer makar jedna noćna pauza od svakodnevnih korona informacija, umiri utrobu i okolinu lišenu živosti :mnoštvo grafitnih olovaka, pepeljara koje je urednost zaobišla, praznih čaša u kojima je do skoro bila kafa, razbacanih knjiga, vitamina. Sve ćuti. Svaka se “bitka”, makar bila i ova, koja se vodi olovkama sa daljine, posmatra u tišini.

Ponedjeljak, 15.3.

12h

Dobio sam poziv iz Užica za revakcinaciju ( ili, drugu dozu). Ljubazna, glavna sestra Rada i kod poziva i prve vakcinacije, ponaša se kao da smo, makar komšije. Ta ljubaznost, neinteresna predusretljivost, dokazuje da bi Balkan bio bez granica kada bi ga sačinjavali samo dobri ljudi. Nažalost, mrzovolja, nacionalizam, nedobronamjerno politički uvijen u tako, tobože dobronamjernu foliju, kod običnih građan na Balkanu stvara podozrenje. Koji običan čovjek ima prema drugom, isto tako običnom čovjeku, preko plota.

Kada ti obični shvate ( pesimista sam) da su u svemu najmanje bitni , njihova uloga da zacaruje dobrota dobiće na snazi i bitnosti. Jer će natjerati neke da shvate kako iza tobožnje borbe za očuvanje nacionalnih interesa, stoji ogoljena i prakticno uzaludna stvar. Kao što je moć. Moć kao potreba, opijum, želja, koja u istoriji čovječanstva obitava na vrhu čovjekove strasti.

Širenje tog razumjevanja običnih ljudi nikada nije u velikim igrama imalo šansu. Živjeli smo skupa decenijama. Može mali čovjek na ovom parčetu Evrope razumijevanjem da iznjedri elitu u čijoj srži politička moć i manipulacija mogu da nestanu .

16h

Došao sam do knjige kratkih priča japanskog pisca koji je umro davne 1809. Jeda Akinari.

Sjajno štivo. Bio je nepoznat meni. Otkrovenje. Opisi dostojni Turgenjeva.

Utorak, 16.3.

08:30h

Čitam u Esejima Crnjanskog, njegove stavove ( književne, dakako) o pisanju Oskara Vajlda.

Pored njegove knjige – Eseji, istog naziva i Kamijeva knjiga. Tu su, na krevetu, već godinu.

Dva genijalna pisca.

Evo, sjetih se kada je, davno to bješe, moj drug M.R. na TV “Montena”, onako komitski ( u najavi) kazao… e, kakav je fašista (sic!) bio onaj Crnjanski…

I sjetih se u isti mah kako je Broz poslije rata upregao cijelu UDBU i međunarodne veze, e, nebi li Miloša iz Londona vratio u Beograd. Naravno, zarad imidža nove države.

Ništa ne pojede elementarno znanje i istinu kao netrpeljivost. Tim prije ako je nju ( netrpeljivost) rodila neljubav ( namjerno ne kažem – mržnja).

Velikani pripadaju čovječanstvu. Oni uče, prosvjetljuju, pokazujući svu raskalašnost čovjekovog uma. Brišu nacionalno, vjersko. Ponajviše primitivno.

Treba li ko što da zamjeri Ginter Grasu koji je u jednom trenutku svog života imao epizodu u nekim SS organizacijama.

Šta bi literatura ovog svijeta bez “Limenog doboša” ?

Ja znam da bi mom drugu Radomir Konstatinovoć sigurno dopao. Pod uslovom da je pročitao i “Filozofiju palanke”.

Zato, treba pročitati Ginterovu novelu “Mačka i miš”.

Srijeda, 17.3.

10:10h

Umro je od korone moj školski drug, komšija, Osman Leskovac. Kuvar i pomorac. Zabavljač i maskota Pristana.

Znali smo onomad, i to zimi, da se vozimo do Ade, na Bojani. Lagano, sporo, pjevajući svo vrijeme pjesme Safeta Isovića. I to je bila svrha odlaska 14km od Ulcinja.

Prepisao sam u šestom razredu osnovne škole pismeni zadatak iz muzičkog.

Nakon nekoliko dana i kontrolnih pregleda, u mojoj svesci ocjena je bila 5, kod Osmana 1 uz opasku nastavnice upućenu njemu, da je to zbog prepisivanja.

Bio sam istjeran sa časa, jer sam kazao da sam ja prepisao. R.S., nastavnica, pomislila je da se šegačim sa njom.

Osmane, druže, laka ti ulcinjska zemlja.

18h

Zlonamjerne, ne možeš da promjeniš, još manje ućutkaš, možda ne možeš da ih i pobijediš.

Ali. Lošim ljudima ih uvijek trebaš pameću svojom ogoliti.

I to je bila moja formula. Sa tim epitetom ostaju ogoljeni. Lajaće i dalje.

Lavež ne treba da obeshrabri. Njega čuju samo oni koji takođe na taj način komuniciraju. Dakle, lavežom. I to je dovoljno svakome za početak. Njim za kraj. Među ljudima.

Oni će i dalje postojati kao takvi. Možda biti i uticajniji. Radost zbog temelja koji je udaren i put popločan ljudskošću, spokoj je moj ( tvoj).

Četvrtak , 18.3.

01h

U krevetu sam. U mislima polja maka, pšenice, što tiho lelujaju na vjetru, savijajući se na jednu, a onda se sve uspravi i ode na drugu stranu, i ništa ne postoji osim ta slika bez zvukova.

Tiha, jednoobrazna, bez oblaka, sunca, bez ptica.

Samo biljke koje nježno lebde. Ispunjavajući sve prostore u oku, koje, ne protiveći se, odlazi putem noćnog sna.

23h

Uvijek je živo kada se razgovara sa legendarnim Bogdanom Tanjevićem.

Večeras smo dugo pričali. I opet. Tu su komunisti, partizani…sred pušaka, bajoneta…Konjuh, planinom…Njegova Ljubišnja.

Ne nepušta ga duh. Vrckava priča, brutalna iskrenost. Pa, i kad ne prija ušima onoga na koga se ekspresija Bošina odnosi.

Petak, 19.3.

16h

Sramota. U Beogradu preimenovana ulica pjesnika Milutina Bojića. Autor “Plave grobnice” skrajnut. Sa 25 godina ostavio kosti u Grčkoj. Epopeju spjevao. Neka se ušim pokriju.

Ko se ove bruke mogao sjetiti.

Subota, 20.3.

12h

Ustao sam. Bilo je 6 i 30. Snijeg po proplancima, na krovovima, jelama, davao je potrebnu bjelinu mrgodnom zlatiborskom jutru.

Sjeo sam na krevet. Tužnog lica, mirnih ruku, uzeo sam tompus. Tuga je bila još sinoćna, kada su mi javili da se u rijeci Bojani utopio moj drug iz djetinjstva, komšija, Milan – Mikica Maudić. Brat mu je poginuo prije sedam dana.

Milan, legendarni ribar. Sve je dao Bojani. Ona mu nesebično uzvraćala. I uzela na kraju, ono najvrednije.

Počivaj u miru, moj dobri Piperu.

Nedjelja, 21.3.

14h

Ako hoćemo pravni mak na konac, onda tužilaštvo treba da ispita ko odaje tajne na i sa Odbora za bezbjednost Skupštine Crne Gore .

Jer. Članovi odbora su čuvari tajni onoga što se tamo dašava.

Kako je onda to što je Vukšić ( uzmimo da jeste ) odao neku tajnu, izašlo u javnost istog trena, od članova odbora.

Zar to nije tajna? Ili ovako. To što je Vukšić odao tajnu , zašto je postalo javno za cijelu Crnu Goru?

Ja znam zašto. Ima dosta onih koji takođe znaju zašto, ali su selektivno principijelni. I pošteni.

Napola pošten. Može li to ?

16h

Sada su me obavjestili šta je Duško Knežević izbacio na Instagramu. Ima tu i mene. I naravno. S.Č.

I nemam problem. Ali moram da se obratim mrtvim precima:

Ustanite iz groba. I ti đede, i ti striče Tomica koji si dao ime i krstio oca od imenovanog, i ti oče koji si mu vjenčao roditelje.

Da vidite koga ste za kuma meni ostavili. Pa se odmah vratite nazad.