PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (21)

Piše, Zoran Piperović

Petak, 5.2.

15h

Ušao sam u stan nakon, ne baš ugodnog saslušanja dva svjedoka u Višem tužilaštvu. Ponese me nepreciznost unošenja rečenog u zapisnik. I onda reagujem burno. Kao da je ispred mene brkati mesar, a ne mlada tužiteljica koja, pri tom, sve vrijeme pokazuje respekt.

I bude mi žao. I sada mi je, dok sam otključavao vrata.

Ne znam koliko sam puta sigurno ugledao, a da nijesam primjetio ( registrovao) da su banane u korpi na stolu pocrnjele, od muke ili protoka vremena svejedno, i da su tri narandze uvukle koru u sebe. Da su smežurane. I da zajedno sa bananama neće biti ničiji zalogaj. Pa ni moj.

Upalio sam televizor da prostor osjeti kakav -takav zvuk. Uzeo sam iz frižidera …

Zazvonio je telefon …advokate, nismo se razumjeli, u zapisnik je ušlo …Bila je to tužiteljica.

Nije mogla da vidi nelagodu koja me je obuzela. Smireno sam joj objasnio gdje je bila greška,
koja mijenja položaj ( vrlo) mog branjenika. U procesnom smislu kod odluke o optuženju.

Završili smo razgovor tako što sam priznao da te stvari ne umijem baš mirno da dovedem u red na koliko-toliko primjeren način. I da me uvijek nešto ponese.

Ovako, pokazala je respekt. Ne baš zaslužen.

Subota, 6.3.

23h

Volio bih da je normalno uživati u samom sebi. Bio bih talentovan za to. Nikada to nikom nije uspjelo. Meni još manje. Svi prijatelji sa kojima sam proživio život do sada, bili su bolji od mene. Svjesnost tog fakta, možda je bilia podsvjesna brana da se divim sebi.

Nedjelja 7.3.

20h

Moja hronična namrgođenost opet je carovala za stolom na ručku kod Đorđija. Jeka i Vuk kao da su je prepoznali. I oni su za stolom bili protokolarni. Bez da su riječ izustili.

Na kraju su krempite, spremljene samo za mene, morale da budu spakovane. Jer nisam iskazao volju da ih pojedem za stolom.

Napuštajući stan ništa novo nijesam imao sebi da kažem.

Biti sa mnom u društvu – to je nepodnošljiva tišina. Zrela za prezir.

Trpim sebe, beznadežno se nadajući da će lahor odagnati oblake pune tamne mrzovolje što su me, ne tako davno, nastanili.

8.3.

18:10h

Bio sam u zatvoru, razgovarao sa branjenicima . I kada izađem, sva težina nebesa obruši se na mene. Od osjećaja, težine razgovora, sudbine mladih ljudi koje je životna oluja, za koju sada više nije važno odakle je , bacila u stanje i položaj gdje je patnja ono sa čim ležu u zatvorsku posteljinu. I sa kojom ustaju. Prepoznao sam danas kod dvoje, beznađe koje je izbijalo iz svakog djelića lica, ruku, govora. I to onog iz
kojeg se ne vidi kraj puta. I sve što je do mene radim, uradim. Osjetio sam da me ne slušaju.

Ima tih amplituda psihe u zatvoru. Nije nepoznato. Dođe dan kada ih ( te) nešto iznutra napadne. I prouzrokuje misao da je sve uzalud. Da ništa ne postoji. Osim četiri tužna zida. I zaključana vrata. Pomisao na spolja i ne postoji.

I ništa nije što nijesam vidio već. Ili doživio i sam. Zatvor. Najnehumanija, a najnužnija stvar, koju je čovjek izmislio.

Naravno, duševna tama o kojoj ovdje govorim ne ulazi u razloge zbog kojih su u zatvoru. Gledam ovo post-festum počinjena djela. I kao nastavak traga tragedije. Po porodice lica, onih koji su izgubili život. O začaranim krugovima koji kao spirala u kojoj obitavaju nasilje, patnja, nesreće, zle sudbine, neutemeljena optuženja, počesto, neiskontrolisane stranputice, kroz vremena otkopavaju rake u koje se spustaju mrtvi. I živi. Koji za razliku od prvih, izađu iz njih. Kao mrtvaci.

Utorak, 9.2.

22h

Gledam ono što nikada nijesam umio da radim. I ne zamjeram. Svako je praktičan na način na koji misli da je prihvatljiv. I isplativ. Mislim, naravno, na one koji su požurili da ispijaju srdačne kafe, ručak se podrazumijeva, sa licima iz nove većine.

Moje doživotno druženje sa običnim svijetom, legitimacija je za ove redove . Navika o kojoj pišem se uči. Ne traži mnogo znanja i muke. Ište samo dobar želudac. I odsustvo ogledala.

Sve i da sam nekad poželio da nekoga poljubim u dupe , ne bih uspio u tome. Red je uvijek bio podugačak.

I tako u Crnoj Gori stalno. Redovi su uvijek gdje treba. Čije je dupe, često nije važno.

Srijeda, 10.3.

14:48h

Tražim od sudova da otkažu suđenje zbog epidemije korona virusa .

Noviteti su me odnekud spopali i doprinjeli da imam razumijevanje prema sebi samome. Po prvi put. Uvijek sam se mrgodio kad god je trebalo pokazati respekt prema sopstvenom zdravlju.

I ne samo to. Volio sam da mu naškodim. Kad god bi mi se pružila prilika.

Oduzimao sam mu san. Hranu, tek. Čašćavao ga ( upravo zapaljeni tompus svjedoči) nikotinom od onomad. Testirao mu i drugim stvarima trpeljivost .

I sada. Jako sam pažljiv.

Licemjerje garnirano strahom, nepodnošljivije je od onog, ako se tako može reći, a što ne bi moglo, običnog.

23h

Rijeka je tekla nekako mlitavo. Kao da će da stane. Jedna čaplja tromo je zamahivala krilima, spuštajući se u podnožje jasena na drugoj obali. Napravila je nekoliko sitnih koraka, privila krila uz tijelo, tresući glavom.

Sjedio sam ispred kućice na rijeci, držeći u rukama “Slika Dorijana Greja”, lupkao nogom po drvenom podu terase, braneći se od hladnog vjetra koji je nagovještavao noć na Bojani.

Koliko godina ima od smrti oca, Piperoviću, pitao me jedan od najstarijih ribara, iz čamca koji je lagano prolazio tik uz kućicu.

Eeeeee, oteglo mu se nakon mog odgovora. Pratio sam ga pogledom. Savijen, u žutom plastičnom kombinezonu, u drvenom, skoro raspalom čamcu, išao je prema ušću.

Sjetio sam se kako mi je 1962. ispekao cipola na spici. Upravo na ušću. Slike, pomiješane, ova i onomadna koje dijeli skoro 60 godina , nekako tužne treperile su mi pred očima, koje je ovaj skoro devedesetogodišnjak izliven od tegoba, vjetra, muke i mora, učinio suznim.

Jednog martovskog dana prije par godina.

Ne daju njegovi da ribari. Odskora. Može se vidjeti kako, kao skoro najstariji Ulcinjanin, pješači borovom šumom. Sam. Bez pomagala. I koji je srušio ulcinjski mit. Da svi ribari žive kratko.

Četvrtak, 11.3.

16h

Sanjao sam sinoć da se sa prijateljem Ž.K. penjem na jedan planinski vrh. Da li je na njemu bilo snijega, nijesam upamtio. San je često neuvjerljiv, možda zato.

Ž.K. je pao niz liticu, ja sam nekako uspio. U svemu, dobro je po njega, makar na nivou simbolike za one koji vjeruju u nesvjesne snove, što sam ga odozgo vidio. Živog. Bio sam na vrhu. I sa tim osjećajem otvorio sam oči, sjetivši se odmah sanjanoga.

A onda sam, ispijajući kafu u krevetu, dok je Arsen pjevao… ono sve što znaš o meni, razmišljao ovako:

Osjetio sam u životu bivstvovanje na vrhu. Ti si na vrhu. Govorio sam sebi samome . Na plaži, vozeći auto, ručajući. Hvatajući zlaje.

Boravio sam na dnu. I malo ispod njega. Ne baš dugo. Punih pet godina. Pet.

Dodirnuvši dno dna, mnogo toga sam osjetio. I ništa me nije pogodilo. Čak ni fukarluk, ništačojstvo pojedinih likova. Koji sada, došavši pravo niotkud tumaraju, vapeći za državom.

Dno je rezervisan za neke. A dno dna , za neke poput mene. Bogato iskustvo garnirano mnogim saznanjima koje samo boravak u dubinama gliba može da pruži.

I koje pomažu da realno sagledaš vrh. Jer, nema razlike.

Razliku doživi samo onaj koji je sam po sebi različit.

Zato. Preživljeni boravak u dnu dna, ljuborno čuvaš samo za sebe.

Nije dno za svakoga. Jer, to može da ponizi. I samo dno.

20h

Juče sam pročitao da je šef ANB, gospodin Vukšić odbio da odgovori – da na uvid dokumentaciju iz koje bi se vidjelo zašto je prof.dr. Mirović Dejanu bilo zabranjeno godinama da uđe u Crnu Goru. Da vidi majku Bubu koja je iznjedrila toliko generacija ulcinjskih đaka. Da vidi braću, ujake. Da posjeti očev grob. Na koji treba da bude ponosan. Posebno, zbog veličine onog koji leži u njemu. Otac Miodrag bio je gradonačelnik Ulcinja. Da njegove vizije nije bilo,ne bi Ada Bojana ( kako je zovu) postojala. Lovile bi se po njoj i dalje, patke i divlje svinje. Da posjeti grad odrastanja, svoje Kuče, postojbinu.

Sumnjam da je razlog neudovoljavanja operativno utemeljen. Osim da ANB krije da ima saznanja o subverzivnim namjerama dr. Mirovića. Ovo nije zasigurno. Jer, ne bi mu naknadno dozvolili.

Pa , šta je onda ?
Ako je progon neistomišljenika, po principu – najveći crnogorski izdajnik je onaj odrastao u njoj, a sazrio u Srbiji, onda Vukšić tim prije ima obavezu.

Ako nije to , možda je neko procjenom, odlukom, ko zna čime, izvršio krivično djelo pa neće da ga izlaže tom udaru. Mada, to je malo vjerovatno.

Nešto jeste. I ima veze sa ponašanjem operative, promišljanjem, nečim za sad tajanstvenim.

Što god da je, očito je neregularno i sigurno stupidno. Profesor nije nasilnik, nema jataka u državi nam. Ozbiljan je čovjek i naučnik. I to zna i ANB. Ali. Ne da da se vidi šta se dešavalo.

Misteriju podgrijava ovo ćutanje i odbrojavanje. Vrijeme radi za Mirovića.

Znatiželjan sam. Komšije smo i prijatelji.

Uostalom,Abazovići su porodični kumovi sa profesorovom porodicom. Kuće su im, tik jedna uz drugu.

Dakle, interesovanje može da bude opštekomšijsko . U smislu . Koga li to imamo u susjedstvu.

Zato čekam da Vukšić u ovom slučaju bude advokat. Ne, i šef tajne policije. Jer, opasnost je prošla, profesor može da dođe. Skrivanje gluposti nije opcija. Ni za tajnu policiju.

Mene su lakše eliminisali ovi iz ANB.

Kada sam tražio da mi shodno Zakonu, daju informaciju koju su sačinili u vezi mojih kontakata sa Moldavkom S.Č. odgovorili su da li želim neposredan uvid ili kopiju akta.

Na moj novi dopis da hoću kopiju odgovorili su , sigurni da pišu magarcu. Naime, istakli su da ne mogu da udovolje jer nijesam napisao ( sic!) kako želim da se upoznam sa sadržinom (sic!).

I ja kao takav, u tretmanu buve, tražim iznova. I dobijem odgovor koji će možda i komšija dobiti.

On glasi: Mi nikada nijesmo bili u posjedu tog dokumenta.

Naporan je put. Od pomenutog magareta. Do poslednje buve.

Životinjsko carstvo? Ne izgleda loše.

Makar je kod njih sve ogoljeno. Nemaju svijest da nešto kriju.

A sve skriveno je zloćutno. Posebno kad to radi država.

Ne daj se, profo. Kuća ti to daje.

Petak, 12.3.

10:30h

Bio sam u kontaktu sa zaraženim. I sada ležim. Valjda preventivno. Vitamini, vitaminski kokteli, kafa u krevetu, Malufova – Fotelja na Seni. I tompus. Kažu mi da samo razmišljam pozitivno.

Deprimira me nemoguć zadatak.

18:20

Slušam, gledam na TV legendarnog srpskog pjevača i boema, davno otišlog Vuleta Jeftića.

Bile su to, vrele, avgustovske skadarlijske noći, kada bih u nekoj od legendarnih kafana sredinom sedamdesetih godina, u ranim jutarnjim satima, kada se pristojan svijet spremao da ode na posao, a vrijedno studenti sklapali knjige da bi par sati sati odspavali do prvih predavanja , ja, uz pomoć pospanih muzičara, za kraj noći koja je plivala u vinu i početak dana koji je odozgo nalijegao na pustu ulicu, pjevao Vuletovu – lulo moja, srebrom okovana.

20h

Tresem se od jada. Od bespomoćnosti koja navali i učini me ispljuvkom. Neispravni, polovni, rashodovani respiratori. Kao poslednja brana smrti u KBC- Podgorica. Možda je i Vesna bila na takvom jednom priključena. Psovao bih sada. Ovo je najgadnije što se od gadluka našlo. Pih.

Milioneri.

23h

Ležim. Jagode me posmatraju iz bijele zdjelice na kojoj je lik pingvina. Jedna omanja viljuška satima
je među njima. Prosuti šećer se uvukao u crvenu opnu i vodnjikavo se prikazuje.

Sa velike šolje u kojoj je čaj , ne znam od čega,gledaju me osam crno bijelih mačaka. Njihove šare su različite. Bijeli krugovi na crnom tijelu, pa crno – bijele pruge, neka bjeličasta srca po jednoj, kojoj je i podignut rep na samom kraju išaran sa leptirima. Bijelim, naravno.

Kroz balkonska, otvorena vrata vjetar ulazi, hladan je, i odbija se od ćebeta koje se prilježno, zaštitnički slijepilo za gole tabane.

A ja posle svega misli nikom nemam da saopštim. Treba li čovjek u mojim godinama da u svakom trenutku razmišlja životnije, dublje. Da promišlja. I gleda dalje.

Naravno, ovo pitanje meni nije namjenjeno. Zato ga i ne postavljam. Uvijek sam živio u trenutku koji je upravo. Zašto bi sledeći morao da osmišljam.