PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (7)

Zoran Piperović

Srijeda, 25.11.12h

Sad su mi javili da je umro moj prijatelj dr. Fatmir Resulbegović. Korona je pobjedila jedno divno, plemenito srce.

Kao što je onomad srce pobjedilo njegovog brata, mog prijatelja dr. Šuajba Resulbegovića.

Tugujem za dr. Faćom. Mnogo druženja, ljekarske pomoći. Kad odu dragi ljudi, prvo što čovjek uradi je da, valjda, nesvjesno zaćuti. Tu ćutnju ne rađa nevjerica, već naglo nadošla praznina koja potapa sve u čovjeku.

13h
Jedan tanani oblak prelazi preko drugog. Nedugo, ostao je sam. U obliku je lica nekog bradatog starca. Prelivanjem sunčevih zraka dobio je srebrnu svjetlost , koja je za njim, nasmijanim, ostavila jedva vidljiv trag.

15:30h

Bezobzirnost prema sopstvenom onomadnom, sadašnjem ponašanju i njegovo javno saopštavanje je ono što cijenim u svojoj nesavršenosti. Ja, pa ja,nije karakterna osobina , nezrela je i mnogo toga manjkavog krije. Ukratko, nije vrlina.

18:30

Došli su Jeka i Vuk. Doveo ih otac.

Radostan sam. Vuk, osmak. Ozbiljan, tih. Samo da me ne pita: deda, kakav si ti bio sa 13 godina?

20h

Lampa iznad kreveta žmirka, ugasi se, pa je evo opet, ne da se, sa polica na zidovima knjige me gledaju ozbiljne , dostojanstvene, na njima su i setne uspomene, poređane stvari su to (figure) koje je Vesna donosila sa putovanja, hladni vjetar tiho od vani pomjera balkonska stakla. Ležim na krevetu, a ne znam zašto to radim.

22h

Čuh da gradonačelnik Podgorice hoće da podigne (saglasan sam iskreno) spomenik u centru, Blažu Jovanoviću, koji je, kako reče, ponukan Podgoričkom skupštinom pošao u partizane i borbu. Ja sam mislio da je zbog Italijana te 1941. Uostalom, svi cg komunisti su nas učili da je ta skupština bila istorijski događaj i bila je sastavni dio nastave.

Blažo je kao i svi Crnogorci pisao ćirilicu. Ivan ne bi napisao ni slovo na tom pismu i radije bi dao ostavku.

Upravo pod Blažom osuđen je i strijeljan Krsto Popović.

Ivan je bio na mitingu gdje se klicalo Krstu Popoviću. I nezavisno od toga što ja o cuckom junaku mislim, logično je u ovoj priči postaviti pitanje:
Krsto ili Blažo? Ne mogu oboje.

Ako ideš na skup gdje se prvom kliče, a onda podižeš spomenik onom koga je osudio na smrt, nema iskrenosti. Da logiku, političku ne pominjem. Znam za jadac. Ali ja tako ne bih mogao da funkcionišem. Nema cijene. U nekim stvarima mora se , ili – ili.

Blažo je podigao spomenik Karađorđu u centru.

Ivan ne bi Tesli. Prije bi dva puta dao ostavku.

Politika ne poznaje principe.

Ali. To nas ne oslobađa da razmišljamo na nivou principa.

Četvrtak, 26.11.

11h

Jeka i Vuk šapuću njima znanu tajnu, pas Tofi, minijaturni ljepotan, provukao glavicu između stubova na terasi u sobi i jedvačujnim lajanjem nekom ozbiljno prijeti.

Ja namjeran da napišem nešto ponukan izjavom predsjednika Makedonije, umalo da zaboravim, Sjeverne, o Bugarskoj ( sic!) i Makedonskoj vojsci (sic!) koja je u toku Drugog svjetskog rata oslobodila Makedoniju. Ovaj nepoznati istorijsko- geografski detalj baca sve naše znanje u bezdan. Čak i Tempova kazivanja u svojim memoarima “Revolucija koja teče”. Čitao sam ih 1981.

Eto tako. I u politici važi ono pravilo: što valja zadnjici, ne smeta obrazu.

14h

Poslije šetnje na Velikoj plaži, veseli me nešto valjda neobično za druge ljude. Bol u kičmi i ispražnjena glava.

Možda ovo drugo isključi sve. Pa i realnost kakva je, kad nešto boli.

Petak, 27.11

01:30

Usamljena ulična svetiljka, iz ove perspektive, boje meda, bacala je svjetlost na ogromnu kuću, osvjetljavajući jedan njen bočni dio, širom otvorena balkonska vrata nevoljno su puštala navalu hladnog zraka, koji je u sudaru sa ćebetom , u koje sam ležeći bio umotoan, bezuspješno pokušavao da se uvuče ispod njega.

Kohibin dim u oblacima je napuštao sobu, ruke su nevoljno primale stud. Mene je svrbjela brada.

More je zaspalo, večeras su psi zaboravili da laju, zvijezde su se negdje sklonile, mjesec je odlučio da ga večeras nema, mjauk se ućutao, kuće u tišini izgledaju kao ogromne kutije koje ne znaju zašto su tu. Ni tišini ne prija da je baš ovolika.

Ustao sam da sa balkona pogledam da li bor uz ulicu , pored kuće, liči na sebe. Nepomičan, sa vrhovima koji, ne odupirući se vjetru, nevoljno klimaju bez reda, ličio je na nekog željnog sna, kako bi se i on, kao i sve što ga okružuje, pridružio tišini.

2:10

Zatvorio sam balkonska vrata i ugasio lampu iznad glave, poželjevši im laku noć.

Čime li će me, moja uvijek uzburkana glava, uvesti u san ?

13:51h

Odoše moji za Podgoricu. Opet sami ja, tišina, terasa, sunce i more. I mačka.

Ne znam koliko ću još moći ovako. Dobijam navalu dosade, a onda besciljno lutam po kući. Problem je što sam višak nesavršenosti prigrlio, bez da sam se opirao tome.

Subota, 28.11.

01:20

Razmišljajući o onima kojih više u porodici nema, sjetih se supruge mog brata od strica, uglednog crnogorskog neuropsihijatra dr. Slavka Piperovića. Poginuli su prije nekoliko godina. Zvala se Jela. Iz Filip Jakova. Mislim da je to malo dalmatinsko mjesto. Negdje oko Šibenika.

Volim što mi je like te divne Hrvatice ovog trenutka izbio pred očima.

Takve toplote, nasmijanosti, plemenite naravi, trpeljivosti, odanosti i dobrote, nikada u životu sreo nijesam.

Jelo moja, niko mi bolji ovoga trenutka u svijest nije mogao doći. Znam da bi ovo sada napisano, najviše Vesnu obradovalo.

Ne volim patetiku i ovakva zapisivanja. Ovo mi je duša zapisala. Plemenita Dalmatinko.

17h

Ogoljena stabla divljeg kestena bacala su sjenke po asfaltu i djelom po njegovanoj travi koja se, uz ivičnjak, blago spuštala ka trošnoj, usamljenoj klupi u parku.

Suton je počeo da pokazuje svoje lice. Nekoliko golubova kljunovima su dohvatali sa zemlje ostatke nečega što im je ličilo na zalogaj.

Tromo sam se spuštao niz strmu beogradsku ulicu, prolazeći pored predratnih kuća kojima su boje bile u nestajanju.

Umjesto prolaznika zapažao sam siluete u pokretu koje su mi, onako u gomili, izgledale kao nevidljivi progonitelji.

Noć je duboko nagazila grad kada sam kvaku na vrata stana, probudio iz teškog sna.