Iz dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića (32)

Nedjelja, 2.8.

12:30

Danas je Ilijin dan. Sveti Ilija gromovnik. Čestitaću prijateljima. Hoće li zagrmjeti?

13:02

I danas sam se uvjerio u srboljublje SDP-a.

Obraćajući se javnosti povodom odlaska izvjesne gospođe Kaluđerović u SD, iz te partije kažu- neka im je sretna. I sin joj je, dodaju oni, opominjući Brajovića, dao podršku Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Aha. Pa sad neka ovi vide. Primaju u partiju nekoga ko je rodio Srbina, ili ih simpatiše.

Ovo ne samo da je odvratno, ovo je ono odvratno, koje ispod dna stanuje.

13:06

Što da uradim da više nikada ne naletim na saopštenje Socijaldemokratske partije ?

16:55

Na jednoj TV – Kemal Montano i jedne noći u decembru. Prvi put sam je čuo u jednoj improviziranoj radnji, u blizini gimnazije. Moglo je da bude 1972/73.

Okolina gimnazije je nalik na močvaru. Konji, voda, usamljena kamena kuća porodice Gorana. I u prizemlju prodavnica u kojoj je prodavac bio s one strane banka.

Gramofon koji se aktivirao povlačenjem drške. Igla bi nalegla na ploču, koja emitovanjem muzike krči, stenje, cvokoće.

Nevini dani. Ja, Mićo, Zoran, Kemal. Prva piva. Sakrivena od svih očiju. Osim prodavačevih. Kojem se ne sjećam imena. Ni izgleda.

20:00

Ako hoćeš nešto da napišeš (recimo priču), onda se ne treba praviti suviše pametnim. Forsiranjem obrazovanja, napisanom se oduzima: laka ruka, pridošla imaginacija, razbašurenost, tren pristigle misi i impresije.

Kada čitam Andrića, Hesea, Remarka, potvrdim ovo, gore napisano.

Nema, kao kod jednog novopisca iz Podgorice: ekspresije (svaka treća riječ ) …introspekcije (svaka peta) …eksperiment (svaka).

A priča običnu podgoričku priču.

21:00

Žut, prošaran pepeljastim flekama. Okrugao. Provirio je upravo sa istoka, spremajući se za još jedan krug iznad mora, pješčanih uvala, mračnih dolina oivičenih božanskim jelama, napuštenih plaža, usamljenih ribarica. Iznad mene. Moj mjesec.

Ponedjeljak, 3. 8.

00:30

Čekam da mjesec proviri iza stuba na terasi. Neću da se varakam sa njim. Hoću da se moj drugar i večeras, u žutoj veličanstvenosti, u punoći koju zajedno čekamo, pojavi ispred mene. I olovke.

00:50

Gledao je kako propada rimsko carstvo.

I pad Carigrada je gledao.

Sjeća se Kolumbovog otkrića Amerike, svih ratova, suša, poplava, epidemija.

Pratio je Homera. I Don Kihota od Manče je bodrio kada je jurišao na vjetrenjače, misleći da ubija čudovišta.

Hemingvejevom Santijagu je pomagao da dođe iscrpljen do obale, nakon što je zaspao sanjajući lavove.

Pamti ruske zime, kubanska ljeta, poplave u Americi.

Navijao je za republikance 1936. u Španiji.

Osvjetljavao je planinske staze crnogorskim hajducima.

Ugostio je čovjeka 1969.

Evo ga. Izvirio je iza stuba. Kao da je u novom odijelu. Maše mi.

03:07

Dođe san. I taman ga uhvatim, zagrlim, kao čarolija koja omami, on ode iz sobe. I badava idem po njega. Teško ga je dozvati. Još teže čekati.

Ustao sam iz kreveta, navukao trenerku, obukao patike. Šetao sam pustom ulicom. Na prstima. Od straha da nekog ne uznemirim. Nekoga ko spava. Čovjeka, psa, sovu, ružu, travku koja kunja na vjetru. Popeo sam se ulicom koja vodi do muslimanskog groblja. Ostavio sam svijetla Starog grada i privezanu jahtu na rivi.

Hodao sam korakom koji ne zna kuda ga vode. Crni pas je dremao ispred velike žute kuće, dvoje mladih držeći se za ruke žustro su prošli pored mene.

Okrenuo sam se. Tražio kraći put do kuće. Ne da ugostim san, već da ne bih vrijeđao pinješki spokoj.

14:10

Hoćeš li vruć burek, pitali su me. I dobili potvrdan odgovor.

I evo ga. To je onaj koji se u krug savija.

Pribor je tu. I kefir.

16:00

Esma Redžepova i Cune Gojković, pjevaju staru makedonsku pjesmu.

Esmina interpretacija vadi iz čovjeka sva ushićenja, trans, sve nagone ka iskazivanju oduševljenja, lijepo i radosno što se krije u njegovim dubinama.

Esmine interpretacije – to je lavina, to je bujica umjetnosti koja sa visina silazi praveći požar u srcu, utrobi.

19:00

S puta po Istočnoj Evropi je hronika s putovanja Gabrijela Markesa iz pedesetih godina.

Budući nobelovac tu sjajno u svojstvu novinara opisuje viđeno u zemljama tog Bloka, navodeći da zemlje, kao i žene, treba upoznati u zoru, kada se tek probude i ustanu iz kreveta.

20:30

Lakše mi je kada smo ovdje, rekao mi je Luka.

I meni, odgovorio sam.

Nestvarno, u narandžasto obojen mjesec, podizao je zavjesu, predstavljajući se.

U mraku smo napustili groblje i krenuli prema Pinješu.

Žedan sam.

Utorak, 4.8.

01:00

Mudrost hoće godine. Ne male. I kada je nastanjena u čovjeku ne može da ispliva jer su joj brana porivi. Koje rađa mladost. Potrošena energija, ozbiljne godine, iskustvo najčešće su uslov koji je rađa. Pod uslovom da čekajući taj trenutak …nije izgubila strpljenje.

12:30

Naša stvarnost je glupost koja samu sebe jede.
A kad je pojede…nešto se u zbilji mora pojaviti. Makar u obliku nove gluposti.

12:40

Inatne stvari uvijek imaju rok trajanja. Što su gluplje…vrijeme je kraće.

14:00

Ručali smo ja, Seka i Luka. Sivo, bezlično more spojilo se sa oblacima koji su jutros u istim bojama. Stojeća bezličnost i u vazduhu.

Tata, sjećaš li se kada smo majka, ti i ja, nekada davno , vozeći se tvojim starim Mercedesom preko Paštrovske gore slušali Džipsi Kingse.

Da, da – promrljao sam. Uzeo je telefon. Nešto radio po njemu – začuo se zvuk te poznate grupe.

Sastavio je viljušku i nož na punom tanjiru.

Ostavio nas. I jelo. Ušao u sobu, zatvorio vrata.

Srijeda, 5. 8.

10:00

Grmjelo je, baš jeste. Munje su se poigravale sa tminom, nagovještavajući parajući zvuk prirode. More se čulo. Oblaci nijesu izdašno bili napunjeni kišom.

Sad je mirno. Tmurno nebo, more u padu, blijedi šteneći lavež.

Otići ću kod Đorđija na kafu.

11:30

Da li treba hodati putem koji je navika utabala, ili katkad treba sići sa njega vodeći računa šta se priča lijevo i desno?

14:09

Neprihvatljivo je odurna i zlokobna pojava za koju sam čuo, pa se uvjerio u istinost. Pojedini građani, baš staroulcinjani, ne skrivajući se, pitaju komšije Crnogorce (čak dvojicu mojih prvih susjeda) prodaju li kuće. Lijepa mjesta. Najljepša. I to ničim izazvani. To se u Ulcinju, prije li nego neko izrazi želju za prodajom, nije dešavalo.

To je nevaspitano, neljudsko, intrigantno, zlosutno propitivanje.

Bojim se posledica ako ovo postane uobičajena znatiželja.

Mada priznajem da ova moja iskrena nedoumica nije lišena tupavosti, zbog, bojim se, svoje beznadežnosti.

14:20

Pametan ne pokazuje snagu po svaku cijenu.. Jer…kad ne izmjeri…snaga mu postaje slabost.

Četvrtak, 6. 8.

23:15

Prigušen magličastim, skoro nevidljivim oblacima, mjesec je poput skrivene bijele fleke stajao gore visoko. Jeo sam šampitu tik uz prozor i povučeni dim iz tompusa žustro tjerao vani.

Subota, 8. 8.

13:20

Mišur polako vozi kroz Zetu. CD sa instrumentalima filmske muzike ispunjava ne baš veselu tišinu u kolima.

Zavaljen na zadnjem sjedištu sa nedovoljnom pažnjom čitam Kamijev “Mit o Sizifu”.

Nije svaka knjiga za svaku koncentraciju.

Odložio sam je, ne bi li sa Mišurom razmijenio dvije rečenice.

Stigli smo u Ulcinj a da nijesmo progovorili jednu jedinu riječ.

15:00

Na krevetu me čekalo pismo. Piše Boro Jovanović sa kojim sam onomad djelio sate basketa. Potom mu u KK Ulcinj bio predsjednik.

Učtivo i toplo, izjavljujući saučešće sa zakašnjenjem, piše da je pročitao Hronike. I dao na čitanje bivšem kapitenu Mišu Cauševiću. Dobri i neobični Boro. Ne gledamo se. Sve je bilo prije 20 pa i 30 godina. Prija mi lijepo sjećanje i pažnja.

Korektni odnos uvijek negdje, zadojen pažnjom, ispliva. I obraduje.

15:45

Na TV-u Zvonko Bogdan pjeva – hej, salaši na sjeveru Bačke. Tu pjesmu je 1978. godine, svako veče izvodio jedan orkestar, na terasi “Belvedera” iznad mora.

Sada pred očima nema ničega od vojvođanskih velikana:

Ni zapisanog od Tišme, naslikanog zlatnog Konjevićevog klasja na platnu, stihova Pere Zubca, Mike Antića.

Ima reminescencije zaljubljenosti, emocija sazdanih od uzbudljivih, zvijezdama natopljenih ljetnjih noći koje su nabujalom, tek stasalom ljepotom življenja nadimale neiskusno, tek otvoreno mlado srce.

20:00h

Nekoliko čamaca u zalivu je usidreno. Na njima ribari. Uz pomoć peškafonde love lignje. Začas se namrgodi od mora. Kiša. Oni ubrzano dižu sidra i kreću prema lučici Kacema.

Stigli su. Kiša je stala.

Uz saglasnost autora na portalu www.radioskala.me objavljen je dio sadržaja iz neobjavljenog dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića.