Iz dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića (26)

 

Nedjelja, 12.7.2020.

Pustio sam u pola glasa orkestar Džems Lasta. Sjajni instrumentali poznatih kompozicija diskretno remete apsolutnu, nestvarnu tišinu ulcinjske ljetnje noći.

Ni sova se ne čuje. Vjetar negdje odmara. More spava. A jedna usamljena zvijezda, prepuštena sebi, pati.

Pišem i pitam se da li sam ja postao Heseov stepski vuk, olinjali pustinjak usred svijeta čiji ciljevi nijesu njegovi.

Citirajući njemačkog genijalca, prisjećam se da je i njegov stepski vuk imao otklon od mjesta koje vri od ljudi. Odavno mi smeta metež, galama, sve ono što mi, preko granice prihvatljivog, odvlači pažnju.

Čovjek je socijalno biće, ali, u suštini, uvijek je sam. I samština koja ne isključuje emotivnog partnera, mjera je egzistencijalizma .

Samo u odsustvu buke, mnoštva ljudi oko sebe, sagledavam svoju sopstvenost u svijetu koji nisam tražio.

Ponedjeljak, 13.7.2020.

Đorđije mi je donio vrući burek sa mesom. Nije mastan. Može se staviti na čisti papir ( doduše, ako hoće, može i na prljavi ), a da taj isti komad hartije ostane suv. E, to volim.

Učinio mi je uslugu. Donio mi ga je u krevet. I ne samo njega. Napravio mi je nes, našao upaljač, donio pepeljaru. Što da poželim više?

Između terase nad morem, na kojoj bih gustirao i kafu i pecivo, ja u stilu čovjeka kojem nervi i razum ponekad zakasne, u sobi ispunjenoj dimom kubanske cigarete, listam portale (ne volim to, ali radoznalost se rodila prije mene), jedem burek koji me razočarao, gledam na TV, Blaža Jovanovića, Pipera i Vukicu Mićunović.

Vidio sam na jednom portalu čestitku, novo lice. Anđelu Ivanović. I sjetih se kako je jednom, na TV A1, dva puta ponovila: mi moramo da se pomirimo sa činjenicom da u našoj državi živi trećina Srba. Nije lako kada moraš da se pomiriš sa nekim životnim faktom. A nije ti do toga.

Možda se samo tupavo, slučajno, pogrešno izrazila.

A možda je poslala preporuku. Onako javno.

Što god to značilo, za trećinu Crne Gore.

Zlopamtilost je osobina ljudi koji pate od nedostataka argumenata.

Žao mi je što će mi njena pojava, ako budem u prilici i dalje da na nju “naletim” u štampi ili na portalima, izazivati mučninu, lišenu prezira, animoziteta, mrzovolje, neljubavi. Mučninu kojoj se neću radovati.

Ipak, danas treba biti ponosan. Jer je 13. jul.

Ponosan sam što je moja porodica, kako se onda govorilo, jedna od najpartizanskijih u podgoričkom srezu.

Zato sad, a i inače bi, da o nekim stvarima pričam lišen opreza da mogu biti smješten u , danas vrlo aktuelne četnike. U smislu, da je vrijeme da ovu etiketu dobiješ lakše od korona virusa.

Dan je za sva vremena. 1878 , 1941. Rođen isklljučivo, naglasiti moram, isključivo, crnogorskim srcem, mačem i puškom u ruci.

Slušajući predsjednika SUBNOR-a Crne Gore, čuvenog partizana Hodžića, ostao sam zbunjen na čas. Posle par sekundi, razumio sam. Čovjek je rekao:

Današnja Crna Gora je vizija Josipa Broza. Možda i jeste, samo ne znam da li su i učesnici Veljeg rata 1876 -1878, znali za Titovu platformu.

I jesu li Crmničani 13. jula 1941., Piperi i Katunjani takođe, moji stričevi isto tako, uzeli puške upoznati sa Titovom vizijom. Ili je to krv diktirala. Sa zovom predaka.

14:10

Prijatno je i nema vrućine. Svi su otišli da rade ono što se ljeti praktikuje. I zbog čega je uvijek ushićeno čekano. Da se kupaju i razonode po ulcinjskim plažama. Trebaće im energije i sunca. Za jesen koja ih čeka u Podgorici.

Besciljno lutam po terasama, ulazim, ni sam ne znam zašto u kuću, pa ponovo ispred nje.

Posmatram Stari grad , crkvu, Rt Rastislavu, albansku obalu, koja se ljeti sjajno, u svojoj ljepoti, vidi.

Povučem dim, zapišem rečenicu, pa bacim pogled ka jedrilici čije platno nejaki maestral tjera da usmjeri čamac ka istoku.

Zastanem zamišljen, ne znam ni o čemu razmišljam, ni kako to znam da sam zamišljen. Moguće zato što bez ijednog pokreta, fiksiranog pogleda, gledam u bambusovu stolicu koja nevoljno stoji preko puta mene. I ćuti.

Ustao sam iznova i ni sam ne znam zbog čega, treći put, između dva dima, oprao ruke, koje ni ovlaš ne udostojim ubrusom.

Čekam da se osuše, a ne znam što će mi i suve. Možda da ne uvrijedim olovku, koja mi, ovo iskreno zbog nje same govorim, drugarski i iskreno pomaže da ne počnem da se propitujem, zbog čega sam ja ovdje.

Upravo se oglasiše zvona sa crkve Svetog Nikole. Spojiću mokra tri prsta i prekrstiti se. Ne znam što ću uspijeti da smislim, dok to obavim.

14:30
Ostrašćenost u politici, nadasve, u istorografiji kao naučnoj disciplini, uvijek rodi laž, iskrivljenu predstavu. I štetnu. Kod onih, zbog kojih je istorik i bio ostrašćen.

Istorija nikada nije dala konačni sud o onome, što je učesnike te istorije dijelilo. Plediranje za konačnom istinom, u tim slučajevima, pokvareno je politikanstvom. I tu istoricara nema. Ma, o kojoj se strani istorije radilo.

15:00

Tanušni, plitki, bijeli oblak, u liku lastavice sa raširenim krilima, nastanio se iznad pučine. Kao na platnu, gdje dominira azurno plava i bijela boja, odmara.

15:30

Upravo gledam, dok ovo zapisujem, komad Male plaže koji završava sa mandracem
na kojem sam odrastao. Dvorište od tog parčeta, dijelio je gradski park. Čulo vida je ono isto. Onomadno. Razdragano, skoro nemisleće, lišeno bilo čega, osim onoga što vidi. Razum, kao čulo uma, nešto drugo razmišlja.

Jedina ideologija sahranjenog neoliberalizma, bila je da nema ideologije. Jer grabež, upakovan u planetarnu, tobožnju novootkrivenu, ekonomsku misao, to nije.

Dokaz za to je ovdašnje primitivno iskustvo sazdano na genetskoj predispoziciji za otimanjem, rođenim u borbi sa vjekovnim siromaštvom.

Tome svjedoče skorašnja saznanja da su inauguratori te dogme, prvi u redu pred državnim kasama. Za sinekuru, koju, ah, zarađuju pomažući kod državnih preduzeća.

Utorak, 14.7.2020.

13h

Danas Ines slavi rođendan. Moje je prokletstvo što nikada nisam umio da pokažem pažnju u tim prilikama. A i inače.

Odnijeti i pokloniti cvijet, buket ruža, štogod, nijesam znao. Ili, bolje rečeno, ne umijem, često, kada treba biti učtiv džentlimen.

Nije da ne želim. Ne ide. Doduše i ova moja tvrdnja je upitna, jer nijesam nikada ni probao.

I onda mi bude žao. Mada ni taj žal ne traje dugo.

Znači li to da sam samoživ, nepažljiv, sebičan, razmažen, koji voli samo da prima pažnju.

Iako u ruži nije sav obzir, bilo bi lijepo da u ovim godinama naučim, što sam trebao odavno.

Izgovor da to Crnogorci često ne umiju, glupava je odstupnica zbog urođenih hendikepa koji se ogledaju u odsustvu elementarnog obzira. Ako i kupim neku lijepu ružu i poklonim mojoj snahi, možda i pomisli da to više nije onaj namćor.

Da li predstavu o sebi treba da mijenjamo i kod najbližih. Makar i kroz ružu. Koja treba da kamuflira moj odurni karakter.

Najrealnije je da ću otići “praznih ruku” da joj čestitam rođendan. I najvjerovatnije je da ću za nepažnju ( ako je odsustvo darivanja to) biti nagrađen.

Makar konstatacijom od Inki, da poštuje moje navike.

A možda je moje odrastanje u okruženju gdje je taj manir oduzimao muškost, uslovilo da nevrline pretvorim u njenu suprotnost.

Kako god. Ines, sretan rođendan.

14:30

Čitam Kafkine pripovjetke. I učim se pisanju. Na izgled sve lako, duge, složene, umetnute rečenice.

Realan život, bez puno deskripcije.

Prija u prilici u kojoj čitam, mirni ritam i analiza, dileme, htijenja, pa odustanci, malih, običnih ljudi.

Nema ushićenja. Samo pažljivo i mirno posmatranje, stavljanje u položaj tih junaka.

Nema žara borbe, naglih odluka, trzavica.

Samo razmišljanja, razmišljanja. Te, lična procjena svog mentalnog rada.

15:39

Blagodareći pregalaštvu mog oca, imam privilegiju da, dok pišem, iz kreveta posmatram more podno albanske obale. Uz slike sivila ovo dođe kao eliksir, koji, negdje duboko, rosi dušu. Napaja skoro posrnulo tijelo ljepotom svijeta i trenutka koji sve tužno svuče sa čovjeka , ubrizgavajući mu, makar na tren, kosmičku iskru nadanja i sreće.

17h

Kada čovjek vidi mnogo novca, to je kao veliko more. Duboko, nepoznato. U kojem se može i udaviti.

Mala voda dovoljna je za sreću, nebrigu, radost ispunjavanja želja koje su pobjegle od megalomanske pučine.

17:30

Kada čovjek nosi sat koji vrijedi više od 20 evra, on mu ne služi da pokaže vrijeme. Već njega.

17:35

Slušam i gledam na RTS3 koncert ozbiljne muzike. Rekao bi čovjek da se razumijem. Ja pojma nemam o njoj. A prija mi.

Izgleda da ima ponekad i korisnih neznanja.

Uz saglasnost autora na portalu www.radioskala.me objavljen je dio sadržaja iz neobjavljenog dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića.