Iz dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića (25)

Petak, 10.7.2020.

15:15

Uvijek, kada bi me neko pitao otkud u savremenoj Crnoj Gori, skoro zvanični usklik stanuje, a glasi – E Viva, eviva, e viva Montenegro, nisam reagovao, nisam registrovao ni pitanje, ni usklik. Prosto, držao sam ga kao inatni refleks dijela cetinjske omladine, koji misle da se time baš ukazuje počast Crnoj Gori.

Prije nekoliko dana, opet me poznanik pitao. Nije Srbin.

I onda sam ( kada hoću nešto da analiziram odem u ilegalu) sjeo, tačnije rečeno legao i koliko ja to mogu, razmišljao.

Pa, ovako.

Bilo bi cinično da počnem od Crnojevića, Balšića ( može i obrnuti redosled), Petrovića.

Jer ga tamo nema.

Ko je njega inaugurisao, da paradoks bude veći i u kojem periodu ?

Umalo zaboravnih. Nema ga ni u Gaeti, jer ga ne pominje Jovan Plamenac, niti vojvoda Simo Popović, koji je bio u egzilu sa Kraljem Nikolom. Čak, štaviše, bio je svjedokom priprema Božićnog ustanka, i te pripreme do u detalje objasnio.

Ima to u knjizi “Iz dana u dan sa Kraljom Nikolom“.

Inaugurisan je tokom drugog svjetskog rata. Po prvi put u periodu 1941 – 1943 i nikada više. Do danas, kad je vaskrsao.

U toku drugog svjetskog rata taj poklič je bio trn u oku. I vrlo omražen. Blažu Jovanoviću, Tempu Vukmanoviću, Peku Dapčeviću, Radoju Dakiću, Vukici Mićunović.

Oni su to gledali taman kao … od topole, pa do ravne gore.

I sudili onima koji su ga uzvikivali kao ratnim zločincima.

I Andro Mugoša, ratni heroj, prijatelj iz rata mojih stričeva, pričao mi je o tome.

U čamu je paradoks ?

Sada će 13. jul. I vlast neguje tekovine NOB-a. Ako bude i proslave, pa bude i neki skup. I odjekne planinama crnogorskim … E viva Montenegro. Ništa se neuobičajeno, čak bi bilo poželjno, ne bi desilo, ako se uz pokliče i levori oglase.

Na nivou istorijske, pa ako hoćete, prije svega estetske ravni, ovo je vrijeđanje partizana. Koji su upravo zbog toga pokliča 12. jula 1941. odgovorili pjesmom … Crna Goro, majko, rode, kolijevko od slobode.

I prije nego što završim. Zamislite crnogorske vojvode na Carevom Lazu, Vučjem dolu i Fundini koji stoje spram turske vojske, izvade sablju i viknu:

Napred, braćo Crnogorci, viva vero Montenegro.

Svi Crnogorci složno odgovore – e, vivaaaaa. I pravo među Turke.

Uostalom, možda predsjednik SUBNOR-a Crne Gore, gospodin Zuvdija Hodžić, ima pravo viđenje ovoga o čemu ja izmudrovah.

Ne sujmam, rekla bi moja, sada pokojna, tetka Ruma.

Zaboravih, taj poklič je postao simbol navijača svih reprezentativnih selekcija Crne Gore. Pravo niotkuda.

***

Utorak, 7.7.2020.

22:54

Sa štapom na ramenu, na kojem je bilo okačeno par zalutalih oblaka, mjesec se primicao zapadu.

Vjetar je ostavljao reski zvuk kroz granje borova i gubio se galopom jašući pučinu i ostavljajući za sobom trag po mrko-sivoj pučini mora.

Odložio je gitaru nesigurnom rukom koju od alkohola nijesu mogli da zaštite ni akordi koje je , podsjećajući na Paka de Lusiju, čarobno svirao cijepajući noć španskom muzikom.

Imao je okruglo, na jagodicama podbulo lice, mesnate usne koje je tanja, donja, činila nepravilnim. Sijedo-crna kosa padala je preko malih, polusavijenih ušiju. Mali nos, prošaran crvenim žilicama, obitavao je između plavih, krvavih, poluzatvorenih očiju.

Alkohol mu je pojeo talenat.

Gledao sam ga kako drhtavu ruku pokušava da prevede u mirnu i njome zapali cigaretu.

Nije loše, a?

Nije – odgovorio sam mu, pomislivši da bi mu neki teški upaljač, zipo, recimo, povećao ushićenje.

Sjedeli smo i ćutali. Prazna boca vrhunskog italijanskog vina gledala ga je iznenađeno. Siguran sam da je razmišljala o brzini kojom je iz nje nestala tečnost.

Odoh da legnem – izgovorio je, ustajući tijelom koje je talasalo.

Lućo Dala te čeka ujutro, jedva je promrljao, zatvarajući vrata za sobom.

Ostao sam još malo dok akordi mog Paka de Lusije ne odjašu iza horizonta.

I razmišljao da li je sigurno da će, kada sunce okrene oči ka nama dvojici, za de Lusijom krenuti, savlađujući plavetno morsko prostranstvo i Lućo Dala.

Ušao sam i ja u kuću. Olovno hrkanja koje je udaralo u tavanicu, a od nje se razbacivalo po zidovima, ispratilo me do kreveta, kome sam, uprkos mraku, vidio široki osmijeh kao znak dobrodošlice.

Srijeda, 8. 7.2020.

1:35

Kada život stane, kada utihnu aktivnosti, kada socijalni kontakti počivaju na puškometu, reminescencije ostaju ono što vam misli zaokuplja u samoći. A nikada je nijesmo imali, kao unazad pola godine.

I neka se ne čudi moj dnevnik što ga nastanjujem mjesecom, nebom punim zvijezda, suncem i vjetrom, tišinom i lavežom pasa.

Pučinom, galebovima, usamljenim ribaricama.

Osamom i tugom.

Sjećanjima na prilike i ljude. Na kiše, tihe pjesme. Munje i gromovi često paraju vazduh, dušu moju.

Večeras, ili bolje, rećiću jutros, dok se primiče zora , savijenog lakta lijeve ruke u kojoj sam spustio glavu , iz kreveta , kroz otvoreni prozor vidim kako me mjesec nasmijano posmatra.

Postiđeno sam uzvratio pogled i zapitao se začas.

Nije li to onaj isti koji je odozgo posmatrao moje prve šetnje, u kojima sam drhtavom rukom pokušavao nekog da dotaknem.

Onaj koji je stražario kada sam sjedeći na bovi ulcinjskog pristaništa prvi put 1971. dotakao nečije usne, misleći da se nebo otvara.

Onaj koji je jahao na sitnim bjeličastim oblacima u avgustu 1976. iznad Čubure, kada sam ostavljajući zahuktalo ulcinjsko ljeto, društvo i mnogo preplanulih, neukroćenih strankinja, došao da bih u septembru ispunio očeva nadanja sa septembarskim ispitnim rokom.

Onaj isti mjesec koji je, vidio sam to onomad, sa osmjehom i mahanjem, odobrio moj i Vesnin prvi izlazak pod njim, vrele avgustovske noći.

Siguran sam da je odgovor potvrdan.

Pošto, uglavnom, živim noću, uvjeren sam da je on bio čuvar mojih tajni. Anđeo, koji sa nebeskog svoda, kad god nije zauzet, šalje obojenu, nevidljivu, tihu i snenu milost natopljenu blaženom dobrotom, koja me jeste napravila čovjekom noći.

Zapisao sam već da je dan za završavanje obaveza.

Moram rano da ustanem. Čeka me ujutro ne baš lako suđenje. Sam mi je potreban. Tako rado bih ga, da mogu, našao odmah i prigrlio.

Želja sačinjena iz htijenja i nepoznanice , kao takva važi i za san.

Odložiću olovku. Uz pomoć prekidača nastaniću mrak u sobi očas.

Naslućivaće se trag onog mog drugara od gore.

Uzdam se u njega.

10h

Suđenje je odloženo jer se virus pojavio u istražnom zatvoru. Moglo se pretpostaviti da će se, nažalost, situacija ovako razviti.

Ispušio sam tompus, popio dvije nes kafe, nakljukan vitaminima, spreman sam iznova za uvijek budan i pripravan krevet.

Vidim u Srbiji zbrka. Haos potpisom korone i nečije gluposti. Nisam čuo suvislo obrazloženje za naglo otvaranje života. A život su utakmice , svadbe, žurke, diskoteke.

I sada – nedisciplinivani građani. Ili u prevodu : mi smo vam odobrili da sve bude kao prije, uz mjere opreza, ali … nismo vam saopštili njegove granice. Gdje su, vi vidite sami.

Sada svi vide, nažalost.

Kod nas ne demonstriraju zbog virusa. Valjda i neće. Otvorili smo se. Onamo gdje smo zatvorili, radile su šume, puteljci, staze .

Nekada je ljekovitije kontrolisano pustiti, nego nekontrolisano zatvoriti.

Sve je učinkovitije ako se pred očima događa.

U biti tajanstvenosti je da joj rezultati izmiču potrebnim saznanjima po okruženje.

23:15

Sjedio sam sa Miškom, bratom od ujaka i Mišurom.

Više smo ruke prali alkoholom, nego njima, razgovarajući, gestikulirali.

Kafana u kojoj smo bili ima terasu koja je, uistinu, prostor. Ima širine, po sredini je dugačke ulice i dobro je mjesto za prijatan podgorički vjetar.

U trenutku, pored nas je prošao, javljajući se sa maskom na licu, direktor Instituta za javno zdravlje. Miško je bez maske otpozdravio. Ja nijesam stigao jer mi se učinio nepoznatim.

Ni to nije pomoglo, da se upitamo, zašto nam je lice na izvolte.

23:30

Mrzovolju, koju mi stvara sve ovo oko virusa, na čas sam riješio na moj način. Ukucao sam na telefonu – Safet Isović – Grana od bora. Na prve taktove sjenka brige silazila je niz lice. Osjetio sam vedrinu, lakoću. Nalik onoj koja se ljeti, u planini, u sumraku, dok se sunce pažljivo spušta sa nekog od vrhova, sjedi pored nemirnog planinskog potoka, koji po livadama, okupiranim žutim, niskim rastinjem, šalje lelujave, višeglasne i čarobne vječne taktove žuborenja bistre, ustreptale vode.

Ulazi taj genijalni glas, koji ushićenje opčinjeno uspomenama iz minulih dana nastanjuje u sva čula , stvarajući hiljade slika za oči i uzavreli, meraklijski, razdragani naboj za dušu koja hoće da posrne.

Četvrtak, 9.7.2020.

00:39

Razgovarao sam do sada sa Veliborom Džomićem oko dešavanja u Srbiji.

Predočavam mu moj utisak. I rekao, kako mi je ovo isuviše radikalno ponašanje za samu najavu policijskog časa.

I da me čudi, kako neko samo zbog toga, želi da upadne u Narodnu Skupštinu.

Pomenuo sam mu Vučićevu izjavu u kojoj je rekao da Kosovari mogu neke stvari da prenesu njihovim mama i tatama na Zapadu.

Kroz istoriju te stvari su uvijek ljutile “mame” i “tate”.

A možda i Rusi ništa ne razumiju.

Sjenka oko Kosova baca mi sumnju da nije Korona uzrok.

Kako god. On nakon izbora ima legitimitet za akciju.

Za batinjanje lijevo i desno, nema. I ležeći i sjedeći na klupe, nema.

Valjda zna da takve stvari u Srbiji umanjuju razum. A daju elan. Za opet. Vidjećemo.

Petak, 10.7.2020.

15:45

Slažem se sa predsjednikom skupštine Crne Gore, Ivanom Brajovićem.

Nije dostojanstveno misliti tuđom glavom.

Samo. Treba da znamo na čije je glave mislio.

16:00

General Grahovac na TV A1 kaže – dao sam intervju u NIN-u. Na 7 strana. Pet stranica tekst, a dvije stranice moje velike ( sic!) fotografije (sic!).

Egocentrizam i narcisoidnost ne mogu nikada da se sakriju. Nađu rupu. Kroz najfinije platno.

19h

Proveo sam dan u sudnici, kolima, vrućini, mjerenju temperature u sudu. I van njega.

Poslije sam preturao neke nove, tek kupljene knjige, sat vremena su me boljela leđa jer sam u godinama, pa sam popio tabletu i zeznuo bol, uvlačio nehotično dim iz tompusa, ležeći jeo ružno isječenu lubenicu, intelektualne vježbe rješavanjem rebusa nisam ni pokušavao da uradim , da ne bih remetio nervni balans.

Tipičan dan za Korona vrijeme. Spor, dosadan, rastegljiv valjda zbog činjenice da stariji proizvode dnevnu mrzovolju.

Ovakvog duševnog stanja završiću i ovaj dan. Da li je zanimljiviji dan pun brige, bola, neurotičnih reakcija. Ili sporopuzeći, memljiv , tromi dan pun magle i omorine koje proizvodi sopstvena dosada.

A možda odem do prijatelja, najružnijim stepenicama koje je čovjek izgradio. I nesigurnih koraka, držeći se za šiblje uzraslo tik uz njih, zauzmem ravni asfalt kojem će moje noge učiniti, uz znak poštovanja, blagi naklon.

Subota, 11.7.2020.

1:30h

U devet sati ja, Luka i Đorđije, Ines i Seka izaćićemo na groblje pod Meterizima, da Vesninu humku dodirnemo rukom, nježno. Poljubimo hladan kamen, položimo cvijet, ostavimo suzu.

Svako će ćutati na svoj način. Prizivati je pred očima, samo baš tim očima.

Luka i Đorđije zamišljaće kako ih je dojila, njegovala, obasipala majčinski nasladama ljubavi i toplote, usmjeravala, toplo kritikovala, vispreno savjetovala, majčinski opraštala, tiho, suzno, ponekad, kada je trebalo, saosjećala.

A ja? Što ću ja pred moje oči?

Vesnu ženu.

Vesnu druga.

Vesnu koja vječno čeka.

Vesnu koja umije samo da razumije.

Vesnu koja prašta neoprostivo.

Vesnu sazdanu od blagosti.

Čovjeka- ženu.

11:05h

Dostojanstveni i gordi na nju, stajali su joj iznad humke, ponosnih, ozbiljnih lica, gledajući grobnicu preko kojih je bilo igličastih grančica sa okolnih borova, koji gordo stoje iznad mora. I iznad groba.

U crnini, Ines je u drhtavim rukama držala staklenu vazu u kojoj je bila jedna crvena ruža.

Seka je držala Luku ispod ruke, blago naslonjena na njegovo rame.

Tišina. Čule su se moje i suze od Ines, koje su, dok je bonaca milovala stijenje, gugutke neumorno slijetala i odlazile ispuštajući tužne zvukove, galebovi nadlijetali ispod zidina Starog grada, dostojanstveno nas posmatrajući, i usporeno lelujajući, padale na ulcinjsku zemlju.

Ćutali smo. Plamen od svijeća pomjerao je tek probuđeni maestral, šarajući po glatkoj, od bonace srebrnoj morskoj površini, praveći po njoj izrezbarena, talasasta poluostrva.

Tišinu koja je stajala, iznenada su prekinula i poslala niz liticu, crkvena zvona. Tiho smo se prekrstili.

15h

Treba li žaliti za danima iz mladosti koje su ispunjavala ushićenja, zanos, trčanje kroz nepoznato, a uzbudljivo, namjerna izlaganja vjetru, kiši, suncu, koja su pomjerala dubinu duše, noseći i grijući naslade. Ne.

Treba žaliti, ako pogledaš iza sebe, za onim danima kada toga nije bilo. A moglo je.

To treba žaliti danas, ne sjutra, potraži šumu, koju ćeš, opkoljen svim što je u njoj, pretrčavati svaki dan, tražeći zrak sunca koji je probio granje, kišu koja je uspijela da prođe prepreke, ljubav uzetu iz šipražja, mjesec od čijeg se žutila, šuma sklonila.

Uz saglasnost autora na portalu www.radioskala.me objavljen je dio sadržaja iz neobjavljenog dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića.