Iz dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića (15)

Srijeda, 27.05.2020.

Danas sam imao priliku da pročitam kako je istraživački tim DF-a počeo seriju objava o imenima sudija koji su činili “nepočinstva”. Pa je, sudiji Đukoviću, zapamćeno kako je donoseći presudu kojom osuđuje Moldavku S.Č., za krivično djelo davanja lažnog iskaza, napravio skandal.

Nijesu obavješteni do kraja. Što me čudi. Obično jesu. Jer, sudija Đuković je bio blag prema Moldavki. Po mojoj žalbi, njihova rođaka osuđena je na godinu dana zatvora. Odluku imenovanog sudije, preinačilo je vijeće Višeg suda. To vijeće su sačinjavale sudije – žene. Koje su i sada pojam poštenja i profesionalizma. Ime im pomenuti neću, jer ova priča od strane DF-a ne sadrži elementarne higijenske razloge.

I mogao bih još toga da kažem “mojim” Srbima. Neću. Nisam tolerantan. Ali sam dobro vaspitan.

I da zaključim sa Pekićem: Izvjesne osobe čovjek nalazi samo jednom u životu. Samo jednom. Takve se stvari ne ponavljaju.

Četvrtak, 21.5.2020.

23:30

Da li je iskreno i dostojanstveno, u ozbiljnim godinama pisati razdragano, o onome što vidiš kada se osvrneš iza sebe ?

Zapisujem ovo, ove vjetrovite podgoričke noći, koja ne liči na mjesec maj.

Svaka retrospektiva događaja, kojem si bio sretni akter, recimo, učini te sretnim. I prevari te.

Jer, koliko god da ti sjećanje nadima grudi, ono je poprskano prahom sjete. I izaziva uzdah zbog činjenice da se , u istom obliku, nikada više neće desiti.

Ako toga nema, neiskren si prema sretnom osjećaju, ili ti sami događaj, kojeg si se sjetio, nije baš pri srcu.

Subota, 23.5.2020.

14h

Prva ljubav je slika koja je nastanila čovjeka. Svuda. Nju je rodila emocija , koju su potisle neke nove.

Slika bljesne pred iznenađene oči, nenadano. U momentima sjete, nadošle, nedobrodošle tuge. U snu. U trenucima radosti, čiji povodi ne zalaze u mjestima gdje je pohranjena.

Rezultati tog bljeska na tren mogu da proizvedu mnogo toga u duši. Jedno je sigurno. Možeš i da joj se, iz bilo kojih razloga, ne raduješ. Sve možeš .

Izbrisati je, htio ili ne, ne pokušavaj. Tvoja želja, u sukobu sa samim faktom postojanja, osuđena je na neuspijeh.

Zato ostavi sliku. Ona je samo tvoja. I nedjeljiva.

16:05

Zvao me danas drug iz Berlina.

I podsjeti me. Bila je 1981. godina. Igrali smo karte na terasi stana u Leipzigerstrasse. Koju je ulica dijelila od čuvenog zida. I gledali na zgradu preko puta koliko je sati. Naravno, ta zgrada je bila u drugoj državi.

Nedjelja, 24.5.2020.

01:05

Pješačio sam cijelih sat vremena. Hodao sam brzo. Kao da ću da stignem negdje, gdje već kasnim. Nadao sam se da će mi umor pomoći da lakše zaspim.

Pokušao sam, nešto mi je ličilo na san. Uzalud. Mrak i krevet postali su mi tijesni i to nije najgore. Neki nemir, koji u talasima izbija iz ne znam kojih sve prostranstava u meni, tjera me da radim bilo što.

Uradio sam ono što, u svom nesavršenstvu, najbolje znam. Zapalio tompus.

Dim je izlazio kroz poluotvoreni prozor, tužno me napuštajući, prepušten sebi.

Čarobni zvuk napolitanske muzike i isto takav glas Enca Arborea , unose u sobu miris mora, Napulja. Zadah koji dolazi sa ribarica.

I ništa od toga ne dotiče me, jer se rvem sa sobom.

Ne ljutim se na nesanicu. Uostalom, možda sam i ja nečija noćna mora.

02:54

Pitam sebe da li je ovo uobrazilja. Naime, zamišljam u grozoti koja me ovih dana obuzima, kako na dvije suprotne obale, neke nesretne rijeke, stoje postrojeni Crnogorci i Crnogorci koji su još i nešto drugo.

Spremnih na sve ili ništa.

Bože, spusti nam malo razuma. Raširi nam bratska srca, omekšaj mišice.

Priznaj da nemaš toliko kiše, koja bi sprala rane.

Uz saglasnost autora na portalu www.radioskala.me objavljen je dio sadržaja iz neobjavljenog dnevnika  „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića.