Kafana

Kafana Dojmi

Otvaraju se baš kao flaše, kao duša što se u njima najbrže otvara.U njima će, poslije mraka i tišine, poslije klava i katanca, poslije straha i neizvjesnosti i poslije tog zlokobnog COVIDA koji ih je zapatao, bljesnuti tračak istinskog osjećanja života.
A život i jeste u kafani.
Ma reći ću i da je kafana.
Bio, jeste i biće u tajnama na dnu čaše.
U povjerljivostima, što se sa kolutovima dima cigarete kazuju, gotovo rukom dotiču, kad zajuži od aorte do čela.
Drugarske se noći ispijaju s mirisom kafanskim.
Obećanja, ljubavi i zakletve.
Rastanci, sastanci, zastanci u malim životima sitnih ura, u vinu i njegovoj ružičastoj istini vlažnih ponoći.
U kafani, da se brže kaže, da se tajne bez bola porode.
Vino na tom kafanskom oltaru, rastače savjest i poziva oprost.
Čitam i s radošću sa radija saopštavam da se otvaraju kafane, tarace, bašte i đardini njihovi.
Onda mi i Tin i Jesenjin i Vito i Leso i Nušić i Jakšić, Bora Stanković, Bodler, Rembo i Valeri sa klobucima i u kapotima, prolaze i nadolaze, evo ih tu da im se “čelo zari i vjeđe pote, da umiru od tuge i ljepote”.
Toma Zdravković joj je pjevao i proklinjao.
“I tebe sam sit kafano, dabogda se zapalila”, poručio je Haris Džinović, a Bebek je pola kafane popio.
Kad se napiju ulice, onda se i mjesec nakrivi, pa na jedno oko zažmiri….
Za kafanskim stolom su se stihovi točili, časopisi pokretali, redakcije živjele.
Besjede i šaputanja, da se noći do zore prokrijumčare u poljupcu dugom.
Ja mislim da prava kafana isto miriše.
I ona na Montmartru i Skadarliji, i moja negdanja, ljepša od kuće, toplija od stana, stara kotorska Dojmi kafana.
Špricer i valcer
Visoka moda
Kafana Dojmi i gospoda.
Dobro.
Tempi pasati, neko će reći.
Danas su kafići, klubovi, pabovi, ali i konobe što na stare bačve vonjaju i na ribu, na so i na more.
Kako nas danas, poslije korone, od kafane i njene vječne duše odvojiti?
Ne razumijem kafanu sa dvije stolice i goste na tratamenat, ili samo na čašu dva metra udaljene jedni od drugih. Između stolova sterilna udaljenost, bezdušna.
Đao ga izio i popio, rekli bi stari.
Kako da dočekam moje sarajevsko-crnogorske prijatelje na distanci, a toliko im se radujem.
Kako se propisuje novim regulama potla Covid-a, nema blizine.
Kako da zazvoni tanko staklo podignutih čaša u boketu za naš ponovni susret u zdravlju?
Kafana mora kafanskim životom, ili nikako.
Nije ona patka na navijanje, pa ćeš ključićem odrediti koliko da igra i na kojoj daljini.
Kafana je prisnost duha i tijela, susret obraza i očiju, ona je stisak ruke, da se pije i da se smije sve u njoj.
Neka pukne i Covid i šampanj.
Pa ću svojim stihom za sve kafane i konobe:
Kad more s vinom
U čaši pjeni
Da se otvore u duši škure
S pjesmom u konobu kreni.
Živjeli!

Dubravka Jovanović