Otvorite prozore, proljeće zna put do naših domova

I bi muka velika. Corona dvadeset prvog stoljeća.

Sablasno i tužno. Apokaliptično u drevnom gradu u kome ni njegovi tradicionalni četvoronožni stanovnici, čuvene kotorske mačke, ne kunjaju po pjacetama i u voltove. Nema ih.

U samoizolaciji su u Kaštio, đe im je stanište vazda bilo.

Ne poziraju objektivima, kamerama, foto aparatima furešta koji  bi se ovih dana počeli slivati sa velikih vapora. Nema uličnih svirača, slikara, artista. Ni dječije cike i radosti, ni butiga šarenih, otvorenih vrata i izloga. Nema živosti na kotorskoj pijaci, tom ringišpilu boja i mirisa.

Kotorani, onih bukvalno troje i dva čistača što su vukli kontejner preko izlizanih ploča na pjaci od sata sinoć oko 19 ura, koje sam susrela na rivi, vraćajući se s posla, kojima sam, znajući ih, rekla: ajte doma, odgovoriše mi: “Samo da uzmemo malo zraka i doma nego đe. Sve je zapatano, i treba tako, da ovu beštiju od virusa pobijedimo zajedno i složno“.

Jedan od njih, mještanin i prijatelj mi dodaje: „Nemo nas slikat i stavit na radio,morali smo po ure izać, a sad  idemo ća doma“.

Pozdravismo se sa adio i porukom da smo jači od beštije.

Razmišljam nešto prolazeći pored otmjenih palata, ispod zvonika, taraca i citadela, koliko muka pamte, ratova, potresa, policijskih časova, koprifoga, kuge, o kojoj i danas svjedoče neke zakartane fasade preko čijeg kamena se nanosio kreč i malter.

Ova savremena „kuga“ okupila je ljude u poštovanju zakona,uspravne i poduzetne doktore i medicinski svijet bijelih mantila, učitelje, profesore, spasioce, vatrogasce, vojnike, komunalce, trgovce, pekare, apotekare, novinare, političare, advokate, sudije, frizere, krojače, pomorce…

Jedan uspravan narod ponosit, pravedan, nepokolebljiv i vječan kao što je moj Kotor bio i ostaće dok je sunca i mjeseca.

Laste će na ove bande, stađun im je od povratka.

I menduli su u pupoljku. „Vrijeme je da sunce kaže koliko je sati“, poručuje pjesnik. Da mu vjerujemo. Pjesnik je čarobnjak ili, što bi jedan od njih kazao “neka im je slava“, jer riječima liječe.

Reći ću, neka je slava svima koji znaju da poštuju pravila, da odgovornošću pokažu karakter, da ljube sebe i bližnje svoje, da čuvaju svoju kuću, ali i komšijsku, svoju zemlju, ali i svaki kantun one druge, susjedne. Da sa suzama prate tragične slike koje nas uzbuđuju ovih dana iz prijateljske Italije, zemlje muzike, mode, špageta, vedrine.

Ljudi, budimo dobri ljudi, jer od dobrote beštije bježe!

Vratimo se u dubine strpljenja. Proći će, mora.

Plavet neba obećava i zlatni korak sunca ovog marta. Samo da naš ljudski ne bude tamo đe mu nije mjesto.

Da ostanemo doma i slušamo one koji moraju biti na „strašnom mjestu“, odakle nam poručuju da će muke biti manje, ako se ponašamo kao ljudi.

Vrijeme je da sunce kaže koliko je sati! Sjutra nam proljeće dolazi.

Naš stari kotorski, ovih je dana prekriven je zastorom, jer se restaurira, a njegove su se skazaljke od vjekova poklapale na podne i ponoć u poljupcu za sve LJUDE i njihove kosmose.

Učinimo sve da nam satovi rade po ritmu srca.

Dubravka Jovanović