Maske nijesu pale, jer ih nije ni bilo

Maske nijesu pale, jer ih nije ni bilo

Piše: Slavko Mandić

Čujem često „maske su pale“ i ne mogu da vjerujem što zbore ovi ljudi? Koje su to maske koje ja nijesam vidio, a oni jesu? Valjda je to ono kad ti neko zabije nož u leđa figurativno (ali ne samo figurativno) i prozbori da ništa nije lično. Pa ti srećan i zadovoljan jer ne bi te on, no mora. Profesionalac je koji ispunjava zadato.
Plaćen je za takvu rabotu. Glumi da mu je žao što ti čini, potpuno bez osjećaja, ali su veći interesi u pitanju i tu nema zbora. Lični, a koji bi drugi pretvorili čeljade u
zvijer.

A mi, zakorovljene svijesti, posmatramo zbilju kao tuđu prćiju, dok nam antihristi bacaju kosku oko koje se koljemo bez prestanka. Śetim se one krilatice iz vremena
kad smo rađali ideju o obnovi države. Tada je inat kod nekih (ne)jakih političkih štihova ondašnjeg vremena prevladao patriotski razum. A inat ide ruku pod ruku s
interesom. Ne bi htjeli biti prvi. Htjeli bi da su najprviji. Nosioci svake vrijednosti i zaslužni tvorci državnih temelja. Kako to nije bilo moguće probudila se sičija, vazda pripravna, i pizma koje smo prepuni.

-E nećeš vala ti pa da đavo sve izije. I bili su spremni da odu s crnim đavolom. Da sve propadne. Nije to dozvolila savjest nekih drugih, kojih je tada bilo. Ośetili su
zlu uru i prizvali su se. Upravo ta krilatica: Oprosti, posa je posa, poručiše, da ne zborim kome , učinila je da crni đavo ne zavlada. Bio je tu, prisutan sve vrijeme i strpljivo vrijebao svoju uru.

Još jednom se sličnost pojavila na sceni kad je jedan dugački umislio da mu je vrijeme da postane kalif umjesto kalifa. Otvorio je ljesu đavolu da uđe, koristeći nebudnost i nesnalaženje odgovornih. Pokušaj je propao. Čekao se novi. I kako to obično biva, dočekao se jednog prolazećeg avgusta u litijaškoj tragikomediji koja je dojahala odnekud iz suśedstva, s pregojenim popovima, grešnim narodom i još grešnijim političarima svih vjera i nacija, mirisa i (ne)ukusa. Tadašnji politički nominativi četnikolika dešavanja nijesu shvatiti kao upozorenje, valjda zato što
politička zadriglost tadašnjih vlastodržaca nije ni pomišljala da im se može izmaknuti škanj sa kojim su bili srasli.

Priča s početka nije slučajna. Politički dželat je vrijebao. Učinio je kozmetičke prepravke koje su ga prikazale grđim no što je bio. Htio je privremeno da se učini drugačijim, kako bi se lakše probijao kroz otanjale zidove evropske demokratije. Da se prikaže onim što nije, pa kad mine vrijeme da zada završni udarac.

Upotrijebio je Vučićevu simboliku i počeo ponosno da grli evropske zvaničnike.
Ispijali su zajedno šljivovicu, a ne lozu koja je nacionalni simbol Crne Gore.
Valjda zato što je mogao glumit evropejca samo dijelom, a ne skroz, što god to značilo.

A ti si mu povjerovao. Kao onda onom grguravom nepomenu, koji nam je prodao i predao svetinje za bud zašto. Što je morao, jer je zajam za vraćanje a on je bio
grdan dužan. Znale su aždaje sve o tebi. Da samo treba da ti serviraju lijepu priču, pa ćeš ti leć na rudu. Tako je i bilo. Postao si ponosan što su baš tebe izabrali da se
podmetneš i poslužiš za viši cilj. Evropski, razumije se. Bio si zabludio, nepomenik je znao. Nije ti bilo jasno ko si i od kojih si. Zato je on bio tu da te vrnu na put sa koga ti više povratka neće biti. Ako mu uspije, ti si kriv, a ne on. Zapamti to golube pismonošo.

-Oni su prilagodljivci, rekoše uglas tobož ovi s ove strane etike, kad shvatiše da su opet izigrani. I da je ovaj ipak onaj isti vojvoda, a ne Evropljanin, pod čijim se velom skrivao. Sad shvatiše da nije trebalo zborit da su sve maske pale, jer ih nije ni bilo.

-Svako im vrijeme služi da se nakaleme na njega i da djeluju tiho, postupno, uspavljuju te retorikom koju voliš da čuješ, koliko god znao da je neiskrena i prepuna laži i obmana. Prija ti laž jer bi te istina obavezala da nešto učiniš. Da mrdneš konačno i počneš da ličiš na čeljade. Ovako je mnogo ljepše. Koprcneš se povremeno, htio bi da imaš lice, ali te naličje nadjača, pritiska i lomi ti čovjekolikost.

Sam si za to kriv. Ne osuđujem nikoga. Svi su ono što su bili, samo si ih htio drugačijim viđet. Kako bi ti pomogli da im se primakneš i ujediniš stvarnost. Tvoju i njegovu.

E moj rode!