Dan kada je Crna Gora Srbiju učinjela državom

Dan kada je Crna Gora Srbiju učinjela državom

Piše: Slavko Mandić

Od njega je gori samo onaj koji mu je poslao pozivnicu da prisustvuje proslavi 20 godina crnogorske nezavisnosti. Njemu, negatoru crnogorske države i zagovorniku nestanka svega crnogorskog. Od Crnogorske crkve, jezika, tradicije, kulture, običaja. Njemu, koji je civilizacijsko zastiđe i izraslina sramote i ljudskog potiranja. Njemu prevarantu, vođi kriminala i korupcinaštva u svemu što dotakne. Njemu, od koga se i Putin ratosiljao. I Dodik poprilično. Čak ga ni Evropa neće, koju je varao, a ona često žmurila na oba oka nadajući se da će joj se vrnuti. Neće ga ni Tramp, koji ga je vrnuo kao kufer kad je htio da se prošvercuje na stranački skup republikanaca, održan na njegovom imanju. Ni minijatorni škanj, koji je za svoju sramotu nosio sa sobom još iz Ovalne sobe Bijele kuće, nije mu pomogao.
-Ajde okle si doša, poručili su mu likovi bez boje, mirisa i ukusa, odlučni i strogi čuvari ulaza u prostorije Trampove privatne vile Mar-a-Lago na Floridi. Kuda ni tica nepozvana nije mogla nos privirit.
-Nijesi na spisku, kazali su mu, gledajući kroz njega pokazujući mu prstom kojim putem najbrže da se gubi s privatnog pośeda.

Šok. Kako će sad „vrati konju glavu Dragane“ objasniti puku da Aco Srbin nije vidio Trampa? Njima, koji stražare pored televizora dva dana prije kako bi prvi viđeli čvrsti zagrljaj omiljenog vođe, dok ga stiska omiljeni Tramp. A on mu se ni primakao nije. Išćeran je bukvalno. Bruka i sramota cijele nacije.
Ipak je to bezobrazluk. Pa iako je od Trampa, mnogo je. Informer je poslao kamere, snimatelje, ćuteće reporterke i sve po protokolu. U elitnom odmaralištu stvarala se nova srpska istorija. Tako je trebalo bit. Dva politička giganta približno iste pameti na jednom mjestu. Oba moćna. Da svijet gleda  dok …“vrati konju glavu“ vrti na nacionalnoj televiziji po cio božji dan nastajanje novog svjetskog poretka.

A onda, puče bruka. Ništa od svega toga. Blijed i nikakav u licu grozničavo je i brzo mislio. Znao je kako će se na njega sručiti svi unutrašnji neprijatelji, otvoreni mrzitelji Srbije. Koja mu je milija i od njega samoga. I za koju bi rado dao tuđe živote, kako mu spočitavaju.
-Nijesi pozvan, odzvanjalo mu je u ušima dok su ga vozili na odredište. Rekli su mu da mora doma bez čekanja. I tada mu sinu. Ufati se za srce, a svita oko njega poče da škljoca fotoaparatima. I da šalje direkto …“vrati konju“…
-Srčani udar, mlatara uzbuđeno glasom i stasom pratilja iz mnogobrojne pratnje.
-Pravo kod Lončara, reče drugi jedan. Ubijaju ga izdajnici i srbomrsci, grmi Informer.
Dadoše mu spasonosni kinin i sve što uz njega ide, kako bi izdržao 15 sati leta. Samo da živ stigne do Zlatibora. Koji je jedini spas prvom Srbinu današnjice. Posebno kad je ova spasonosna bolest u pitanju.

Kad je avion sletio, bačili su ga na kolica i ućerali u specijalnu sobu u kojoj je vrištala zabrinutost ministra Lončara. Viđela se i po koja suza, jer je toboš pitanje bilo da li će preživjet. Mada opet, zna se kolika je snaga kolosa, pred kojim, kako sam zbori, tresu svi svjetski lideri.  Zlatibor je upotrijebio svo svoje (ne)znanje. Jedva ga je spasio. Za dan ili dva, Aco je bio kao nov i mogao je u nastavak borbe protiv obojene revolucije, koja je bila u nastanku.

A ovamo, u podlovćenskom kršu od slobode, vršile su se finalne pripreme za proslavu dvadesete godišnjice nezavisnosti.
Beogradski diktator je svako pominjanje Crne Gore sve teže podnosio. Boljelo ga je čak i fizički. Crna Gora mu je bila kompleks i crna mrlja u oku. Bolio ga je Đukanović, protiv koga je činio raznorazne političke i svake druge vratolomije da ga slomi i uništi u potpunosti. On, koji je priznao da je bio pokušaj državnog udara i objasnio do detalja sve što se događalo tog 16. oktobra 2016. godine. A onda je došao drug iz Rusije i pokupio svoje izvršioce. Veliki diktator je od tada prestao da zbori na tu temu. Svaku riječ koju bi i prozborio stidno, bila je laž. Prepuštio je to svojim satelitima u Crnoj Gori, koji su mu ispunjavali svaku prljavštinu. U prve redove postavio je popove, kojih, kako je pop Džomić javno zborio, u našoj zemlji ima više nego vojnika. Novcem, BIOM, popovima, kriminalcima i mnogim drugim neandertalcima tipa Vulin, i ovim odovud polusvijetom, uspio je da ukloni proevropsku vlast i dovede svoje cirkusanere.
Očekivao je da će završni udarac biti brz i efikasan. Da će Crna Gora nestati i da joj ni traga neće ostati. Da će uspjeti da smanji broj Crnogoraca i posrbi sve što ovamo zemljom čepa.
Prevario se grdno. Zato bi ga bilo sramota da se pozivu odazove. On nije mogao svojoj državi ni nezavisnost da donese. Učinila mu je to Crna Gora. I on, htio ne htio, slaviće crnogorsku nezavisnost, prikriveno i ćuteći. Prosut će usput i po koju laž, poput one da neće na proslavu otcepljenja od njegove Srbije. Zna Vučko (po)silni da se Crna Gora nije otcijepila i da je bila država dok su njegovi preci fes nosili. Ali, njegov drug Gebels je zborio da tri put ponovljena laž postaje istina. Ova, Vučko care, neće proći, jer za tebe sve manje i tamo i ovamo za tebe ne mare.

-Bilo bi me sramota, i pljunuo bih sebi i svom narodu u lice, kazao je diktator, zaboravljajući da to čini bez prestanka. Da poništava i uništava upravo svoj narod rasprodajući Srbiju samo za koji dan duže na prijestolju.

Ovi ovdašnji uslugari su se pokrili po ušima kad su čuli kako ih je potrošio i ovom prilikom njihov vlasnik. Još jedno poniženje u nizu i spuštena glava poltrona.
-Samo da se šef više ne naljuti, drhtali su. Oni, čiji su se preci borili za krst časni i slobodu zlatnu. A oni prodali dušu đavolu.

Onaj koji je Vučića pozvao, neka mu čestita Dan nezavisnosti Srbije. Ako mu basta?