Ajla Drešević, junakinjo!

Ajla Drešević, junakinjo!

Piše: Slavko Mandić

Sam. Oko njega niko. A (za)štićena je ličnost sa svih strana. Đe su sad oni koji su zakleti da ga, zlu ne trebalo, i životom brane, pitao se dok su mu kroz mozak proticali akordi melodičnog pitanja studentkinje pravnih nauka? I da ga odbrane od zla svakakvoga. Pa i od nasrtaja nepoznate mladosti koja se usudila da pitanjem udari na njega kao da je kriv što je vlast i što mu može biti da čini ono što drugima ne basta. Nije kriv zbog toga. Takva su pravila. Mogao je da ostane i bude ono što je bio prije ulaska u raskošne državne kabinete. I, kome bi takav valjao? Bi li  mogao svojima da pomogne? I da udomi braću, sestre, rođake, prijatelje, kumove? Da ih postavi na državne jasle i da ga više, bar oko tih pitanja glava ne zaboli. Ne, to đavo popio. Razumio je to pravilno i povukao potez koji ga je posadio na mjesto koje mu po svemu pripada. Đe se novac sliva potocima, od kojih resor kojim rukovodi, makar i prividno, organizuje život po principima neslućene moći. Dao mu je to pravo minuli rad, rezultati i zasluge za narod, koji će jednog dana razumjeti značenje pružene ruke četničkoj ideologiji, koja ih je kroz istoriju sakatila kad god je mogla da ih dofati.
Da je ministar od vanjskih rabota imao pojma kakav su mu doček pripremili u raonikijevoj  TV, što po prirodi stvari znači i dijelom njegovoj, teško da bi joj se i primakao. Izvrdao bi nešto. Političar je. Ništa lakše no se pozvat na hitan sastanak kod koalicionog vojvode, ili njemu sličnim, ako takvih ima. Za dobrobit Crne Gore, kako zna reći kad mu treba da se iz nekakvog belaja izvuče. Nije znao. Nijesu mu rekli čak ni u naznakama. Zato je djelovao samouvjereno i pun sebe. Imao je svoju priču. Uvijek istu, bez  boje i mirisa. Poput ravne linije koja te uspava i umrtvi ti čula. Tako vrijeme najbrže prolazi, kontao je, čekajući na kraju seanse aplauze podrške i sveopšteg priznanja vlastitom umovanju. Ovoga puta, na njegovu žalost, tako nije bilo. Mikrofon je uzela studentkinje Pravnog fakulteta Ajla Drešević i pitala Ibrahimovića o nepotizmu i partijskom zapošljavanju. Postavila je još jedno pitanje ministru koje se odnosilo na spočitavanje njemu što je Crna Gora uz Kosovo i Albaniju jedina zemlja koja je dala podršku Izraelu i SAD u agresiji na Iran. Jednostavno, jasno i bez ikakvih zadnjih namjera. Pitanja su tražila odgovor, jasan i kratak, i ništa više od toga.
Umjesto da odgovori kako dolikuje ministru, dostojanstveno i kulturno, istinito i argumentovano, Ibrahimović je krenuo napadima na hrabru mladost. Koja ga je, bilo je očigledno, dotakla toliko snažno da je izletio sa kolosijeka kojim se do tada kretao dijalog.
Ministar nije odgovorio. Ili nije bio u stanju iz njemu (ali ne samo njemu) znanog razloga da odgovori. Blijedo je konstatovao kako mu je žao što mladi ljudi čitaju žutu štampu. Muški nema što. Posred  sride, kako bi kazali braća Dalmatinci. Umije on kad oće. Samo što rijetko oće.
-Sve što ste rekli je iz glasila partija i iz žute štampe. Žao mi je što čitate takve štampe, „umilno“ je saopštio ministar vanjskih (ne)djela. Nije ohrabrio mladu Ajlu da pita odgovorne sve što misli da treba. Ona na to ima pravo, a oni obavezu da odgovore. Nije mu to padalo ni na kraj pameti. Zato je krenuo sa uobičajnim hvalospjevima.Nudili su njegovoj partiji jednom da bude premijer, kazao je čitačima žute štampe u brk. Odbio je ponudu, objašnjavao je, sve vrijeme kiselo se osmjehujući, jer je njegov i zadatak njegove partije da brane i odbrane Crnu Goru i nikad joj ne dozvole da skrene s kursa, a to je čojstvo i junaštvo. Ne zato što nije umio da bude nešto poput ovog današnjeg vladinog čelnika, već što mu karakter nije dozvoljavao takvu vrstu ekskurzije.
Danas je ruku pod ruku s četničkim vojvodom. Po principu „došlo je i mojih 5 minuta“ i uz poznatu melodiju Predraga Živkovića Tozovca „Uzmi sve što ti život pruža“. Doslovice tako. Zato je i potpuno jasno zašto je postao koalicioni partner sa onima koji konstantno rade na  rušenju te iste Crnu Goru kojoj je, kako sam reče, na braniku, on koji nema kalkulacije kada je u pitanju evropska Crna Gora, nezavisna i evroatlantska. Malo morgen, kako jednom na jednome mjestu kazao njegov kolega iz politike.
Možda je ministar na kraju više za sebe nego za publiku i gledateljstvo kazao da je preambiciozno da neko ko je tek počeo da čita žute štampe njemu daje lekciju. Njemu, čuvenome, primjedba zdravorazumska.
Glasao je za NATO savez, zar se zaboravilo. Nije, ali nije ni da su njegovi sadašnji koalicioni drugovi palili tu istu zastavu. I da se smijeni Zdravko Krivokapić, prvi premijer nakon 2020. godine. Pa kud ćeš više rode rođeni, kao da je rekao, a nije, mladoj studentkinji prava koja se usudila da ga nešto pita. Njega koji je tu đe jeste samo da bi pomogao. A valjda je prirodno da nekoga zaposli. Ne može sam sve da radi. Normalno je da je doveo one kojima vjeruje. Možda i nekoga iz rodbinskog ešalona. Što fali tome? Treba viđet koliko su drugi pozapošljavali sa porodičnog stabla. Zato se i pravi rodoslov. Da vidiš na koga od rođenih možeš da računaš kad zagusti, nije rekao, ali možda je htio da je imao prilike vanjski ministar.
Bolje da je ćutao, pokazaće se koji minut nakon njegovog „ekspozea“ mladoj Ajli. Uspravljena i za ponos jer je dokazala hrabrost i odlučnost, studentkinja prava je odgovorila Ibrahimoviću: Moram vam reći da iza mog pitanja stoji jedna cijela poštena Crna Gora, a iza Vas ne znam ko stoji.
Uslijedio je još jedan posrtaj ministra, njegovom konstatacijom da nema smisla da se tako razgovara uz opasku da je studentkinja “mlad čovjek”.
Nema komentara, niti ga može biti na ovu vrstu inteligentnog promišljanja, ali ima razumijevanja. Ajla je jednom jedinom rečenicom očitala bukvicu ministru koji je nesvjesno skinuo masku s lica i pokazao koliko je i kako vlast uticala na njegovu političku i etičku dogradnju.
Ajla je dala snage i nade da u Crnoj Gori  ima hrabre, obrazovane, poštene mladosti čiji raskoš ljepote ima krila  kojima se sloboda osvaja!