Premijer je u Crnoj Gori

Piše: Slavko Mandić

Vijest koja je ekskluzivna glasi: Premijer je u Crnoj Gori!
Kako čiji premijer? Domaći. Čiji bi drugo bio? Znamo čoče da ga ovđe više nema no ga ima, ali ga razumijemo jer mu je takva rabota. A i što bi činio ovudije po cio dan? Dosadno mu je kod vojvode od parlamenta da stalno prihvata nešto što mora, koliko god da se ovaj preobratio u evropejca i da je drug sa Ursulom i Martom. Nije mu toliko ni vičan. Iza njega je vazda nešto u pozadini, zbore oni koji ga bolje znaju. Ima i drugih razloga. Prosto se ośeća na čiča Dražu i bronzanoga bradonju Bata Paju. Mada ovoga drugoga golemi bezbjednaci i ostali policajci mjesecima traže, ali ne mogu da ga pronađu. Traže ga po vas dan. Džabe. Tudije je, zbore. Ako im je vjerovati. Tobož ga neki srijeću noću kad onako golem iskoči da prošeta i nadiše se beranske svježine. Možda se i oglasi kakvim klipom da ove naše na trag  navede? Ne treba se začudit ako prozbori javno. Kad može Medeni, što ne bi i on mogao. Nije mu džabe Hitler bio drug. To je valjalo zaslužiti. Raznim pomagalima i krvavim kamama.
Sigurno bi premijeru kad dolazi na ove studijske pośete Crnoj Gori, zabavnije bilo druženje s onakvim Čarapenkom? Njegov je odanik do jedne ure. Ali opet, ne može ga dugo izdržat. Jest veseo i zna te dobro nasmijat. Pritom je još i dobar. Ali je desetak minuta, ili po ure najviše s njim, vrh svih vrhova.
Doskora je među njegovima bio jedan drugi. Mnogima je bio prva liga. Poput one španske ili italijanske. Trebalo ga je sačuvat, zna to premijer sad. Kasno se śetio. Izgubi ga ka na karte. Da, da, to je onaj Laki, koji im uteče kad dobro viđe od kakvog su materijala načinjeni.  Za njega zbore da je bio jedini karakter  među njima, pa je zato i otišao. Vidio je da mu među takvijema mjesto nije. Da je premijer češće bio ovđe i da su se više družili, možda ovaj ne bi odio iz partije a i on bi ovamo među svoje duže boravio. Baš je sve nekako šašavo. Nije mu lako. Zamislite kakva bruka. Premijer na ćedilu. Nema koga nać među svoje da ga povede na jutrenje kod Metodija, bez Ćirila, ili onoga od manjega značaja JoVanikija. Nevolja je kad nije tu češće, pa ne poznaje dobro vlastiti narod. Nije da nije probao da se približi pojedinima, čak i od ovih koalicionih raznovrsnosti. Na startu je prekrižio čuvenoga Beriju, jer, dobro je znava da, ako se tome cvrcne, eto premijera śutra na naslovnicama za nešto što će tek da učini. Taj tako funkcioniše. Da te bog sačuva. Tek sad čeljade može viđet koliko je teško bit premijer. Pogotovo ovakav, sa jasnim stavom, unaprijeđene stelt tehnologije, pa se ne vidi, ne čuje i ne ośeća odavno već.

Baš je grdno kad ne možeš u svome stadu druga da nađeš. Ili makar nekoga sličnog sebi, ako takvoga iđe ima. Lijepo je bilo dok mu je slučajni bio jedna od polovina. Ali se nešto pokarabasaše, pa je prava bruka otkad jedan drugoga nemaju? Ne valja to ništa. Zato premijer mora vanka iz države po cio dan. Važno je da država ima punu ćesu za takve potrebe, pa joj nije problem da ga pošlje među iskrene i prave prijatelje. Koji samo čekaju njegov mig pa da počnu da nas zidaju investiciono zapreminskim  betonskim projektom  kao Uglješinu ljubu u neku od budućih alabar kula na Bojani. Da se temelji prime, jer drugačije će se, znamo iz ovakvih praksi, oburdavati svakoga dana.
Ode neđe opet premijer, čuje se od dobro obavještenog naroda. Da, da, kod onih je što aljine nose. Tamo ima stacionar za sve svoje potrebe. I obavezan WhatsApp za česte śednice Vlade i donošenja prijedloga i odluka, zakona i čestih kršenja Ustava. Svašta  možeš kad imaš taj  WhatsApp. Još kad mu dodaš malo vještačke pameti, eto ti ga čuda. Ubačiš i onu Njegoševu o nečijoj ćudi kao smiješnoj raboti koja je śeđela iza Lakija onomad i znakovnim jezikom zalud zborila  preśedavajućem da ne da više ovome, još uvijek njihovom, da zbori i da im troši dragocjene sekunde. Preśedavajući mislio da je jedna druga s kapelinom i njoj oduzeo riječ nekoliko dana poslije. Da pokaže i dokaže privrženost i neophodnu servilnost.
Udari su na premijera sa svake bande. Sve im kod njega smeta. Najviše to što je svjetski i evropski. I što može da ti priča da će ti svašta učinjet, i što si tražio i što ti samome nije palo na mapet. Smeta im što on umije da obeća tako dobro da sam pomisliš da će tako biti kako zbori. Digli nos jer im je reka da će  učinjet ovo, pa ono i ko zna što još. Ka da ne bi, da ima s kim rabotat. Imali bi sve one brze pruge i široke ceste na spratove ako treba. I ispod mora. Svašta bi imali. Ali s kim, rode? Eto tako je to u ovakvoj državi đe svi sve znaju a niko pojma ni o čemu nema. Dosta je njemu ovakvoga naroda. Kako s takvijema da ostane u pamet? Zato mora da ide da provjeri one sumnjive ugovore kod onija s aljinama. Ko zna što ovaj Trampavi može učinjet. Vrnuće se kad bude morao. Zbore, jednom na mjesec čak je i previše. Tiho ka kad je Prle nezakonito sletio da mu onaj bivši Abaz daruje svo sakralno blago Crne Gore. E tako se i ovaj ovamo pojavi i donese zakone zbog kojih Evropu možemo viđet malo śutra.
Doša je opet, proču se podgoričkim Hiltonom. Zborio je nešto na događaju koji se zove „Otvoreno za javnost“ u organizaciji Američke privredne komore  (AmCham) u Crnoj Gori, koji je, gledaj apsurda prilično bio zatvoren za javnost. Osim za odabranu javnost. Niko to ne zabilježi tada, jer ne mogu svi u isto vrijeme. Ekskluziva podrazumijeva i eksluzivno pravo da do tako neobične i neočekivane vijesti dođete navi čas. Nije samo to. Premijer je svjestan ubojitosti i snage udara koju može da izazove iznenađenje ove vrste, pa je zbog toga razumljiva njegova odluka da sačuva narod od svoje  pojave u domaćoj javnosti. Jer, kad ga oni gledaju tamo neđe sa šeicima i sličnim njima, to im izgleda prirodno, normalno i neophodno za dalji evropski put Crne Gore, kojim  on korača sigurnim korakom na svim svjetskim kontinentima. O trošku cijela naaaaroda.
Novinar neprilagođenog medija šćaše nešto da ga pita u prolazu. Možda oće li nam smanjit akcize, da ne krepamo od svakodnevnih poskupljenja koja nam dariva njegova dalekometna ekonomija. Ufati ga u raskoraku. Već se bio umorio i riječ mu boba ne bi valjala. Mora odmorit. Śednik je bio naporan. Svašto je tamo zborio. A sad od njega traže i ovamo, na ovu drugu stranu da prozbori. Za to već nema ni snage a ni potrebe. Narod će ionako razumjeti.
A novinari? Što to i ko to bješe?