Omaž Slavenku Jovanoviću: Ostavio je Slavenko lektiru vrijednosne etike, morala, uzdignosti, hrabrosti, viteštva. Svega onoga po čemu se milenijumska Crna Gora kazuje

RIJEČ KOJA TRAJE- OMAŽ SLAVENKU JOVANOVIĆU

Riječ koja traje, omaž Slavenku Jovanoviću, nedavno preminulom Slavenku Jovanoviću, nekadašnjem poslaniku DPS-a u Skupštini Crne Gore upriličilo je Društvo Crnogorskih novinara u Kolašinu, u Velikoj sali Doma Kulture. Govorili su: Dragan Mitov Đurović, Željko Rutović i Dražen Drašković.

Toplo, ljudski, prijateljski, ređala su se sjećanja na čovjeka čije je čojstvo i ljudsko pregnuće, čast i moralna vetikala putokaz svima koji kane nastaviti svijetlu tradiciju prađedova. Ostavio je Slavenko, kako je, između ostalog, kazao njegov prijatelj, kulturolog i publicista Željko Rutović, lektiru vrijednosne etike, morala, uzdignosti, hrabrosti, viteštva. Svega onoga po čemu se milenijumska Crna Gora kazuje.

Mnogi idu izgaženom stazom. Idu tuđim putem, rekao je na početku omaža Dragan Mitov Đurović, predsjednik Društva Crnogorskih novinara. Slavenko je među rijetkima koji je išao tamo đe nije bilo puta. Zato je ostavio trag. Sa jednim od tih putovanja svratili smo tamo đe je većina vas sa Slavenkom uvijek bila. Svratili smo i bili sa braćom njegovom kod Plave krčme, a kada je došlo neko vrijeme, u krčmi plavoj vino piti, tada smo stigli recitovanja. Slavenko nije bio pjesnik, ali je živio pjesmu. Tada sam govorio sljedeće: Ja znam da iz ovog grada nekuda mora da se ode. Iz ovog grada bijelih snova s jednom pjesmom od dvije vode i čudnom tugom kestenova. A Slavenko je nastavio: Ja znam da mora doći i čas rastanka i ruke lomne, zato popijmo još danas sva crna vina siguran sam u Kolašinu gradu vašemu i mome.
Neka živi sjećanje na Slavenka Jovanovića, jer Slavenko je riječ, ime i život koji živi, poručio je Đurović.

Dražen Drašković, novinar i publicista, prijatelj Slavenka Jovanovića, iskren i sa neskrivenom emocijom govorio je o svom drugovanju sa čovjekom koji je imao istinsku vrijednost. Bila je jedna baraka dolje ispod Komunalnog i Vatrogasnog, govorio je Drašković, dok mu je suza iskrila u oku. Ispred nje su bili borovi, iza njih pogled stizao do tadašnjeg hotela Bjelasica. U toj baraci su bili Radonjići, Medenice, Stjepanovići i Jovanovići. Dolazio sam često kod tetka Miša i tetke Bebe Šćepanović, pogotovo kada su bile neke važne utakmice, jer sam tu imao slobodu da skačem, da navijam, da budem glasan. Prva vrata do njih bili su Jovanovići. Gimnazijalac Slavenko i gimnazijalka Mira, Slavenkova sestra od strica. Tu smo se upoznali, uglavnom zajednički gledajući utakmice. Bilo je tu simbolike jer smo kasnije nastavili i da gledamo i da igramo dosta zajedničkih utakmica i na sportskim i na ostalim terenima. Moglo se te 1985. godine sa diplomom srpskohrvatskog jezika i književnosti jugoslovenskih naroda i narodnosti zaposliti na dosta crnogorskih i jugoslovenskih adresa i škola, ali se Slavenko vratio Kolašinu. Dosta moračkih momaka je nakon zavičajne osnovne škole i srednjom školom i fakultetom i kasnije zapošljavanjem  krenulo i ostalo u Titogradu, kasnije Podgorici. Slavenko je htio ka Kolašinu. Duboko su u njemu bile nasložene te kolašinske emocije. Od krova one barake koje su čitane srednjoškolske lektire, preko sjajne maturantske generacije koja je značila i znanje i druženje i posebno samopouzdanje potrebno mladom čovjeku. Došao je da bude profesor, ali da bude prijatelj, ispričao je Drašković.
Kolašin je tih 85-ih, šestih, sedmih godina prošlog vijeka bio i te kako zanimljiv za mlade fakultetlije, koji su u našoj maloj varoši nalazili zaposlenje ali i neke staze i pravce života.  Oni su se između sebe družili, hranili se kod Brila  i u hotelu Bjelatica. Bili su smešteni kod penzionera ili u drugim postanarskim sobama. Mladi raznovrsni stručnjaci, drugovi, ponekad malo i boemi, bili su posebna snaga grada koji je kretao da razvojno bježi od decenija potapnja.
Slavenko je bio omiljeni profesor, mlad, nasmijan, razumljiv, blizak onima koji ga slušaju i kloji pamte tu riječ koja traje. Kad  je iz svoje katedre krenuo prema Kumrovcu, cijelo odeljenje kojima je bio razredni ga je ispratimo na željezničku stanicu, onako kako se prati neko ko je rod, neko ko je pravi drug. Kasnije je  nastavio tu kolašinsku liniju profesorskih ulazaka u politiku. Zajednica je to predložila jer je vjerovala mladom i nasmijanom momku, naočitom profesoru.
Rečenica koju je moj drug Slavenko zaslužio je sljedeća: Slavenko Jovanović je bio orginalni crnogorski političar. Ne najbolji, ne najuspješniji, ne najkorisniji, ne najdugotrajniji. Imao je vrijednosti sa kojima se politika surovo obračunavala kao što su iskrenost, otvorenost, jednostavnost, bezazlenost, dobrota. Slavka Jovanovića će imati privilegiju da ćemo ga više pamtiti funkcijom  dobrog čovjeka od onih drugih koje je imao, kazao je Drašković.

Kulturolog i publicista Željko Rutović drugovao je sa Slavenkom Jovanovićem. Njegova je emocija govorila kolika je žal za prijatelja koji je bio drugačiji od drugih. Čovjeka koji je plijenio i karakterom opčinio.
– Mnoge stvari u životu dođu nam prekasno ili nikad ne dođu, kazao je Rutović. Samo nam smrt uvijek dolazi prerano. Kao ova koja je rano i prerano odnijela našeg dragog Slavnka. No smrt, ta najsurovija od svih istina, uvijek nam ostavlja životne pouke i poruke. Mnoge smrti odnose ljude u vječni i trajni zaborav. Neke druge, opet, ostavljaju ljude u nekom novom životu i obliku kulture sjećanja kako su svojim životom gradili, zaslužili i tako živjeli. Jedan od tih zaslužnika ovozemaljskih svjetova svojim životom koji će sa nama i u nama živjeti u novom i trajati u novom životu sjećanja dok nas ima jeste Slavenko Jovanović. Zato su, u ime života koji je trajao i koji traje poslije života ostale njegove riječi, djelo i život, njegova etika i estetika koje traju. U krajnjem, ostala je jedna čitava etička, ljudska i moralna školska lektira iza našeg Slavenka, na koju se moramo često vraćati i kada nemamo odgovore i kada tražimo adekvatne odgovore.
Vrlo rano, poučen na primjerima svojih predaka a svojim iskustvom, bićem, životom, razumijevanjem svijeta Slavenko je rano ta slova naučio. Slova i riječi koje traju. Dokaz je, između ostalih, i naše današnje okupljanje na koje nas je pozvao Slavenko Jovanović. No, nijesu to samo riječi koje traju. To su vrijednosti koje traju i koje na rasnoj i časnoj Crnoj Gori, na čijim se temeljima Slavenko vaspitavao i uzidao najbolji dio sebe, one najplemenitije i najuzvišenije vrijednosti čiji Slavenko bijaše časni i veliki sin.  Koje su to riječi koje traju i koje mi trebamo pamtiti. Neću kazati moramo, jer moranje podrazumeva oblik nečega što nije dostojno ljudi koji se sjećaju. Trebamo sa poštovanjem i odnosom se sjećate riječi jer, sa tim riječima i mi smo ponosni i mi smo veliki. Ukoliko ne pamtimo život i djelo naših prethodnika, onda nema ni nas ni onih poslije nas. Uostalom, zaborav nas je doveo do mnogih problema na koje je Slavenko tokom svog života i rada ukazivao. Sjećate se u istoriji najboljih među nama. Sjećate se naših gordih, časnih, slobodarskih imena, kao što bijaše Slavenko. Sjećate se imena, događaja, vremena i zajedno naše čestite i ponosne Crne Gore kojoj je Slavenko dao sve.
Slavenko je ostavio svom društvu srčanost i srdačnost. Ostavio je jednu veliku emociju i ostavio je ime sjećanja po kojima ćemo se rado po imenima i mjestima sjećati našega Slavenka. Ostavio je Slaveko, rekoh, lektiru vrijednosne etike, morala, uzdignosti, hrabrosti, viteštva. Svega onoga po čemu se milenijumska Crna Gora kazuje. Ostavio je Slavenko, tome sam bio svjedok, kazao je Rutović, i čast mi čini što smo decenije proveli zajedno, na zajedničkim putevima, idejama i vrijednostima, slavnu i časnu istoriju koje se moramo sjećati, njegovog javnog, društvenog i političkog rada, rekao je Rutović na kraju svog obraćanja.