ŚEĆANJE NA NEIMARA SLOVA DUŠANA-DUJA MARTINOVIĆA

Deset godina od smrti (2016–2026)

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista.

Dušan-Dujo Martinović pripada onoj vrsti časnih neimara čiji rad nadživi njihovo vrijeme. Njegovo  ime nije tražilo isticanje, ali je bilo utkano u svaku knjigu koja je izlazila iz „Oboda.“  U Crnoj Gori,  nažalost ne gajimo kulturu śećanja onih koji su nas gradili, deset godina od njegove smrti prilika je da se podśetimo na čovjeka koji je čitav svoj život vezao za slovo, red i knjigu. Bio je neimar koji nije zidao kamenom, već olovnim slovima. Njegove ruke oblikovale su stranice istorije, književnosti i javnog života, a njegov rad ostao je temelj jednog važnog kulturnog razdoblja razvoja Prijestonice a samim tim i Crne Gore.

Tokom šezdesetih i sedamdesetih godina njegov potpis, premda nenametljiv, bio je presudan u tehničkom oblikovanju „Omladinskog pokreta“, „Nikšićkih novina“, „Radnika“, „Primorskih novina“, „Obodinog informativnog biltena“, „Službenog lista“, kao i Stenograma Skupštine Crne Gore. Njegov rad nije bio samo tehničke prirode on je bio čuvar reda u tekstu, mjere u tipografiji i tačnosti u svakoj rečenici. Bavio se korekturom i lekturom, nastojeći da pisana riječ bude jasna, gramatički čista i grafički besprijekorna. Bez njegovog pregleda i stručne procjene nijedno izdanje nije moglo ići u štampu. On je planirao format, prelom, raspored teksta i ilustracija, usklađivao numeraciju, kontrolisao probne otiske i vodio računa o svakom detalju. U tim vremenima koja nisu oblikovala sadašnje (savremene) tehnologij kada se svako slovo slagalo ručno, takva preciznost zahtijevala je znanje, iskustvo i strpljenje. Zbog toga je njegovo ime, iako nenametljivo, bilo oslonac mnogim autorima i izdavačima.

Iz kuće prvoborca  početak jednog života (1930)

Dušan Dujo Martinović rođen je 17. avgusta 1930. godine na Gorniču, u porodici Miraša Nikova Martinovića, prvoborca, i majke Milene, kćerke Marka Matova Marinovića. Djetinjstvo je započeo u kući ugleda, rada i čvrstih moralnih načela. Porodica je bila imućna, ali još bogatija imenom i čašću. Sudbina je međutim, prekinula taj red 31. jula 1941. godine. U danima kada je Crna Gora bila pod italijanskom okupacijom, represalije nad ustaničkim porodicama bile su nemilosrdne. Miraš Nikov Martinović strijeljan je zajedno sa još dvojicom Martinovića. Egzekucija je izvršena javno, kao opomena i zastrašivanje. Među onima koji su to gledali bio je i njegov sin Dušan, dječak koji još nije navršio jedanaest godina. U narodnom pamćenju ali i u istorijskim izvorima ostalo je svjedočanstvo da su poginuli otišli dostojanstveno, sa pjesmom na usnama. Pjevalo se  „Oj svijetla majska zoro“, pjesma koja je u tim godinama bila izraz prkosa i nacionalnog dostojanstva. Taj prizor ostao je trajno urezan u dječakovu svijest  trenutak u kojem se djetinjstvo završilo, a odgovornost započela. Na Gorniču danas stoji spomenik koji podśeća na taj događaj i na žrtvu porodice Martinović kao snažno svjedočanstvo o vremenu kada je sloboda imačla najveću cijenu koja se plaćala životom i krvlju. Nakon očeve smrti, Dušan je postao najstariji muškarac u kući. U godinama kada su druga djeca mislila o igri, on je mislio o opstanku. Dok je odlazio i vraćao se iz škole u Bajice, pogled mu je svakodnevno zastajao na mjestu đe je njegov otac pao. To mjesto postalo je njegova lična i snažna škola karaktera.

Ratna svakodnevica donosila je blokade, italijanske punktove i reflektore sa Ševrlje koji su noću presijecali prostor. Prelazilo se preko kontrola, skrivalo od patrola raznih vojski i obilježja. Dječaci su uz knjige nosili i puške. Dušan je, gotovo od dvanaeste godine, nosio englesku pušku. Ne kao vojnik, već kao sin koji je preuzeo brigu o kući.

U njegovoj kući na Gorniču kasnije je bio smješten štab partizanskih jedinica koje su novembra 1944. oslobađale Cetinje. Sačuvane su istorijske činjenice o napadu na grad i o bombašima koji su preko Škrke izvršavali najrizičnije zadatke. Jednom prilikom, kada su se pojedinci bunili zbog stalnog slanja u smrt, Đuro Kinjov Martinović im je uputio oštru opomenu podśećajući ih na njihovu dotadašnju stranu. Takva vremena oblikovala su mlade ljude brže nego što bi to učinile godine. Dušan je od 1944. godine bio član SKOJ-a, aktivan u omladinskom pokretu i antifašističkom radu. Član KPJ postaje 1948. godine i ulazi u opštinski komitet Cetinja. Bio je među prvim partijskim članovima u štampariji, omladinski sekretar i rukovodilac. Učestvovao je kao delegat na partijskom kongresu Crne Gore održanom u Vladinom domu.

Goli otok – iskušenje mladosti (1948–1951)

Uspješna i uzlazna mladalačka putanja naglo je prekinuta u godinama velikog političkog sukoba unutar istočnog bloka. Kao i mnogi mladi ljudi toga vremena, Dušan – Dujo Martinović našao se u vihoru istorijskih lomova koji nijesu birali ni zrelost ni godine. Uhapšen je, prošao zatvor na Cetinju, potom tešku kotorsku tamnicu, da bi sa osamnaest godina završio na Golom otoku. Tamo, na hladnom kršu, kalila se ljudska izdržljivost. Bio je pod bojkotom i na ostrvu je proveo duže nego što je prvobitno kažnjen. Kući se vratio tek na Novu godinu 1951. godine. To nije bio povratak istog mladića koji je odveden to je bio povratak čovjeka koji je rano naučio da ćuti, da posmatra i da pamti. Iz tog perioda ostale su priče koje svjedoče o njegovom karakteru. U baraci broj 12 ležao je krevet do kreveta sa akademikom Nikom Simovim Martinovićem. Niko je od torture i patnje bio toliko iscrpljen da su ga morali odnijeti na bolničku pomoć. U trenutku sopstvene agonije, dao je Dušanu svoje parče hljeba, ne želeći da ga štedi, kao da je predośećao da mu više možda neće trebati. Nosio je izlomljene naočare, čija su stakla bila krpljena  slika vremena i poniženja. Druga epizoda vezuje se za Draga Marinovića, predśednika Konaka i brata Žarka Marinovića. Kada su stradale zatvorenike prenosili u Bakar, među njima je bio i Drago. Dušan je primijetio da je još živ i uspio da obezbijedi da mu se pruži pomoć. Poznato je da je tokom zatvorskih dana pomagao starijim i iznemoglim zatvorenicima, takođe da je nekoliko spasio sigurne smrti. O tim danima nije govorio kao o ličnoj tragediji. Nije od njih gradio svoju biografsku prednost, niti je u sebi nosio gorčinu. Ono što je ponio sa Golog otoka bila je unutrašnja snaga i jasna mjera u odnosu prema ljudima i životu. Naučio je da dostojanstvo ne zavisi od okolnosti, već od stava.

Povratak i opredjeljenje za knjigu

Po povratku iz zatvora, Dušan se vraća obrazovanju i radu. Gimnaziju je pohađao na Cetinju, koja je tada bila smještena u Plavom dvorcu prijestolonasljednika Danila Petrovića-Njegoša. Taj ambijent, istorijski i simbolički snažan, bio je prostor u kojem se učilo ne samo gradivo, već i ośećaj kontinuiteta sa prošlošću. Završio je školu učenika u privredi i opredijelio se za štamparski i grafičarski poziv, vezujući čitav svoj profesionalni vijek za slova i knjigu. Praktično kao dječak zasnovao je radni odnos u prvoj štampariji koja je počela sa radom 1944. godine u oslobođenom Cetinju. Ta štamparija bila je nastavljač slavne tradicije prve štamparije kod Južnih Slovena. Do 1952. nosila je naziv Državna štamparija, a potom postaje samostalno štamparsko-izdavačko preduzeće „Obod“. U tom periodu „Obod“ i izdavačko preduzeće „Narodna knjiga“ bili su glavni kulturni centar oslobođene Crne Gore. To je bio glavni štamparski centar zemlje, mjesto đe se susretala i okupljala kulturna, društvena i naučna elita. Tu započinje Dušanov istinski profesionalni uspon.

Majstor olovnih slova

Dušan Dujo Martinović postao je vrhunski majstor slovoslagačkog posla. Taj proces bio je temelj štamparstva i izdavaštva prije digitalnog doba, tradicionalno zanimanje koje se razvijalo vijekovima, još od Gutenberga i Oktoiha. Riječ je o ručnom slaganju teksta iz pojedinačnih olovnih ili drvenih slova, pažljivo raspoređenih u slagarskim kasama. Slovoslagači su precizno slagali slova u redove, redove u pasuse, a pasuse u stranice knjiga i novina. Koristili su slovoslagački sto, slagarsku kasu i štamparske prese. Posao je zahtijevao ogromnu preciznost, umijeće, ośećaj za raspored i filigransku pažnju prema detalju. Svaka greška bila je vidljiva oku čitaoca. Zajedno sa Lukom Vujovićem, njegovo ime ostaje upisano u istoriju štamparskog umijeća Crne Gore. Nastavljali su tradiciju starih majstora, od Makarija i Oktoiha do savremenog doba. Bio je to izazovan posao jer je proizvod bio javan i podložan sudu čitalaca. Istovremeno, bio je i rizičan, jer je rad sa olovom ostavljao posljedice po zdravlje. Zbog toga je nakon rata u „Obodu“ grafičarima bila obezbjeđivana dnevna količina mlijeka. Kroz ta olovna slova kalila se i gradila kulturna slika Crne Gore. Kroz njegove ruke prolazile su stranice koje su oblikovale javnu riječ i kolektivno pamćenje.

„Obod“ – epicentar književnog doba

Kroz olovna slova Dušana Martinovića oblikovala se poslijeratna slika Crne Gore. Nije to bila samo borba za slova i knjige već učešće u stvaranju kulturne svijesti jedne epohe. U štampariji „Obod“ pripremana je prva poslijeratna „Istorija crnogorskog naroda“ Jagoša Jovanovića, djelo koje je imalo snažnu državotvornu i identitetsku težinu. Te stranice su bile pokušaj sistematizacije istorijskog  śećanja. Zapažen je bio i roman „Lađa tone“ Radoslava Rotkovića, čijeg se izlaska Dušan rado priśećao. Govorio je da su tih godina najviše cijenjeni bili romani i poezija, dok su istorijske i stručne knjige imale drugačiji prijem kod publike. U toj rečenici ogleda se duh vremena književnost je bila prostor slobode, misli i emotivnog otpora. Ostvario je blisku saradnju sa Nikolom Kovačevićem, tadašnjim predśednikom Skupštine Narodne Republike Crne Gore. U jednom od svojih govora na Cetinju, povodom petnaest godina od Trinaestojulskog ustanka, Kovačević je pomenuo Miraša Martinovića i njegovu herojsku smrt. Taj trenutak spajao je privatnu tragediju porodice Martinović sa javnim priznanjem istorijske žrtve.

U tim decenijama „Obod“ je bio centar susreta, intelektualna sintagma i kulturni puls Crne Gore. U njegove hale slivala su se djela stvaralaca iz čitave ondašnje Jugoslavije. Štampane su knjige najznačajnijih autora tadašnje države, ali i brojnih pisaca iz inostranstva. To je bilo vrijeme kada je Cetinje, zahvaljujući „Obodu“, ponovo disalo kao kulturna Prijestonica. Dušan je radio na djelima Emila Zole, Karla Maja, Mahabharate, kao i na pripremi muzičkih izdanja Baha, Betovena, Mocarta i drugih velikih kompozitora. Takva produkcija svjedoči o širini kulturnog horizonta koji je „Obod“ pokrivao. Može se slobodno reći da je to bila snažna (štamparija) i institucija sa evropskim dometom. Šezdesetih godina mađarski romanopisac Lajoš Zilahi boravio je na Cetinju, istraživao Njegoša i sarađivao sa „Obodom“. U tom periodu u Cetinje dolaze i sarađuju sa grafičarima „Oboda“ Per Jakobsen iz Danske, Vječeslav Rustecki iz Poljske, Alberto Moravija iz Italije i drugi. To govori o međunarodnom značaju kuće koja je rasla iz crnogorskog tla, ali je mislila šire od granica. Centralno mjesto u izdavačkom programu, kako i priliči, imao je „Gorski vijenac“ (1965), kao i „Svobodijada“ (1967). Ta djela bila su snažni simbolički stubovi kulturnog identiteta. Kroz njih se potvrđivao kontinuitet tradicije i savremenog izdavaštva. Dušan je sarađivao sa Božom Bulatovićem, Pavlom, Markom i Jankom Đonovićem, Radovanom Jablanom, Vukomanom Džakovićem i brojnim drugim autorima. Njegova uloga nije bila vidljiva na koricama, ali je bila presudna u unutrašnjem poretku knjige. On je bio garant tehničke i estetske urednosti.

Po mom ličnomuvjerenju, „Obod“ je bio  vjesnik književnog doba i čuvar kulturnog kontinuiteta. A Dušan-Dujo Martinović bio je jedan od njegovih najvažnijih stubova. Njegov rad  bio je snažan ali i temeljit i veoma postojan. Kroz njega se potvrđivala ozbiljnost jedne kulturne politike i dostojanstvo jedne sredine. U tim decenijama knjiga imala snagu društvenog događaja, a štampa je predstavljala čin javne odgovornosti, Dušan je bio čovjek reda, mjere i znanja. Kroz njegove ruke prošle su stranice koje su oblikovale generacije čitalaca. Zbog toga njegovo ime pripada istoriji crnogorske kulture, a ne samo istoriji jedne štamparije.

Tehničko uzdizanje i učvršćivanje „Oboda“

Od šezdesetih godina slovoslagačke aktivnosti polako ustupaju mjesto offset štampi. Tehnologija se mijenjala, ali je Dušan-Dujo Martinović ostajao u cdentru procesa. Sve više se usmjeravao na upravne i uredničke poslove, preuzimajući odgovornost za cjelokupan izgled i tehničku sudbinu knjige. Veliki požar 1968. godine, u kojem je štamparija „Obod“ izgorjela do temelja, predstavljao je jedan od najtežih trenutaka u njenoj istoriji. Ipak, upravo tada se pokazala snaga kolektiva. Mjesecima se radilo na obnovi. Štamparija je privremeno bila smještena u zgradi Biljarde, a zatim je, zahvaljujući predanosti zaposlenih, obnovila puni kapacitet rada. U tom periodu „Obod“ se definitivno potvrdio kao vodeća izdavačka i štamparska kuća u Crnoj Gori. Između 1965. i 1975. godine odštampano je oko 800 knjiga i brošura, dok je Grafički zavod iz Titograda u istom periodu štampao 352 izdanja. Ta razlika govori o snazi i produkcionom dometu cetinjskog „Oboda“. U godinama kada je kuća bila na vrhuncu, i Dušan je bio u punoj profesionalnoj snazi.

Kinesko-srpskohrvatski rječnik – podvig 1978.

Posebno mjesto u profesionalnoj biografiji Dušana Duja Martinovića zauzima priprema kinesko-srpskohrvatskog rječnika 1978. godine. To izdanje nije bilo samo još jedna knjiga u nizu, već ozbiljan izdavački poduhvat koji je zahtijevao znanje, preciznost i organizacionu snagu kakvu su imali samo najiskusniji grafičari. Rječnik je imao 685 strana, štampan je u 3.500 primjeraka i sadržao oko 30.000 riječi. Na naslovnoj strani našli su se motivi Trga nebeskog mira u Pekingu i Njegoševog mauzoleja na Lovćenu – vizuelni znak susreta dvije kulture. Sama činjenica da je takvo izdanje realizovano na Cetinju pokazuje koliki je domet imala štamparija „Obod“. Složenost poduhvata bila je ogromna. Kinesko pismo raspolaže sa desetinama hiljada znakova, a preciznost u slaganju bila je presudna. U vremenu bez savremenih digitalnih alata, svaki grafički propust imao bi ozbiljne posljedice. Dušan je sa ekipom grafičara radio danonoćno, usklađujući tehničke zahtjeve, kontrolu probnih otisaka i organizaciju procesa. Njegovo iskustvo slovoslagača i tehničkog urednika pokazalo se presudnim. Jugoslovenska štampa zabilježila je ovaj rječnik kao kulturni uspjeh. Prva dva primjerka poklonjena su Josipu Brozu Titu i kineskom premijeru Hua Guofengu. To je bio trenutak kada je rad cetinjskog „Oboda“ dobio međunarodnu potvrdu. Po mom uvjerenju, taj rječnik je bio dokaz da Cetinje nije provincija, već kulturni centar sposoban da realizuje projekte svjetskog formata. U tom poduhvatu Dušan-Dujo Martinović bio je jedan od najjvažnih stubova stubova.

Urednik reda i mjere

Kako je tehnologija napredovala i offset štampa preuzimala primat, Dušan je sve više preuzimao uredničke i organizacione odgovornosti. Njegova uloga više nije bila samo u slaganju slova, već u potpunoj kontroli procesa nastanka knjige. Planirao je format, prelom, margine, tipografiju i vizuelni sklad izdanja. Kontrolisao probne otiske, usklađivao numeraciju, strukturu poglavlja i raspored ilustracija. Vodio je računa o izboru papira, poveza i tiraža. U tom periodu kada su se korekture radile u olovu, svaka intervencija zahtijevala je strpljenje i iskustvo. Radio je na izdanjima „Tehničke knjige“ Zagreb, na knjigama Zavoda za školstvo, katalozima likovnih manifestacija i brojnim listovima: „Nikšićke novine“, „Primorske novine“, „Omladinski pokret“, „Obodin bilten“, „Službeni list“ i Stenografske bilješke Skupštine Crne Gore. Bez njegovog pregleda nijedno izdanje nije moglo ići u štampu. Posebno poglavlje predstavlja list „Ovdje“ iz 1969. godine. Taj list označio je književni iskorak i novi standard grafičkog oblikovanja. Jevrem Brković svakodnevno je dolazio u Dušanovu kuću kako bi se dogovarali o konceptu i izgledu lista. U njemu su objavljivali Danilo Kiš i niz savremenih autora. To povjerenje nije se sticalo funkcijom, već znanjem i autoritetom.

Čovjek izvan štamparije

Dušan nije karijeru mjerio stanom niti privilegijama. Iako je cio radni vijek proveo u „Obodu“, nikada nije dobio stan, niti je tražio povlastice. Odbio je ponude za bolje uslove van Cetinja, ostajući vjeran gradu u kojem je rođen. Bio je domaćin, prijatelj i pouzdan sagovornik. Održavao je bliske odnose sa Hasanom Kalešijem, Šefćetom Planom, Kemalom Korajlićem, Vukom Brajovićem i brojnim drugim intelektualcima. U njegovoj kući su boravili Branko Ćopić i Desanka Maksimović. „Obod“ je štampao Ćopićevog „Ribara i mačka“, a Cetinje je tih decenija bilo mjesto susreta pisaca. Njegov odnos prema knjizi bio je duboko ličan. U tom periodu ručnog slaganja slova grafičar je ulazio u samu strukturu autorove misli. Danas je proces brz i digitalan tada je bio spor i zahtjevan. Kroz njegove ruke prošli su milioni znakova, ali nijedan tekst nije tretirao mehanički. Svako djelo imalo je svoj red i svoju mjeru.

Porodica i lična postojanost

Pored profesionalnog rada, dugo se bavio pčelarstvom, nastavljajući porodičnu tradiciju još od Nika Dragova i Draga Stankova. Sa suprugom Bosiljkom radio je oko košnica, a ona je pravila medovinu. U tom radu ogledala se njegova smirenost i strpljenje. Porodici je bio oslonac do posljednjeg dana. U maju 2016. godine, dvadesetak dana pred smrt, uzeo je u ruke knjigu unuka Srđe „Generali Knjaževine i Kraljevine Crne Gore“ i pažljivo pregledao korice i prelom. Predložio je da se za promociju otvori rakija stara 42 godine. Rakija je otvorena, ali njega više nije bilo. Preminuo je 22. juna 2016. godine u svojoj kući na Cetinju. Sahranjen je u Bajicama. Crkvena zvona zazvonila su kada se, poslije sedam decenija, posljednji put vratio rodnom kraju.

Postoje ljudi koji grade kuće, mostove i puteve. A postoje i oni koji grade red u riječima, mjeru u rečenici i dostojanstvo u knjizi. Dušan-Dujo Martinović pripadao je ovoj drugoj vrsti neimara. Njegov život obuhvatio je strijeljanje oca pred dječijim očima, Golim otokom obilježenu mladost i decenije rada nad olovnim slovima. Između ta tri iskustva nije bilo gorčine. Bilo je rada. Bilo je reda. Bilo je odgovornosti. U vremenu brojnih društveno-političkih uspona i padova i još bržih zaborava, on je birao postojanost. Nije gradio karijeru na isticanju sebe, već na dosljednosti prema poslu koji je smatrao dužnošću. On nije pisao istoriju, ali je kroz njegove ruke prolazila istorija koju su drugi ispisivali. Svaka knjiga, svaki zapisnik, svaka pjesma i svaka rasprava dobijali su konačni oblik tek kada bi prošli kroz njegovu mjeru i njegovu provjeru. U tom mirnom gotovo nevidljivom radu, nalazila se istinska snaga kulturnog poretka. Znao je da jedna pogrešna riječ može narušiti smisao, kao što jedna nepažnja može urušiti cjelinu. Zato je brinuo o detalju, o margini, o razmaku, o redu jer je znao da kultura počinje tamo đe počinje tačnost. Nije tražio priznanja, niti je svoje ime stavljao ispred tuđeg djela. Ali je duboko razumio da bez mjere, bez discipline i bez poštovanja prema knjizi nema ozbiljne kulture. Knjiga je bila i ostala čin odgovornosti. A on je tu odgovornost nosio dostojanstveno, bez potrebe da o njoj govori. U tom nenametljivom, ali temeljnom radu, krije se njegova prava veličina. Kada danas govorimo o „Obodu“, o književnom preporodu, o rječniku koji je spojio Peking i Lovćen, o listu „Ovdje“, o generacijama autora moramo znati da iza tih naslova stoje ljudi čiji rad je na neki način bio iz ,,sjenke” ali je bio presudan. Dušan-Dujo Martinović bio je jedan od njih. Po mom ličnom sudu i uvjerenju, njegov život nas obavezuje. Obavezuje nas da poštujemo knjigu, da cijenimo znanje i da ne zaboravimo da se kultura gradi strpljivim i odgovornim radom. Njegov otac je pao 1941. godine sa pjesmom na usnama. Sin je decenijama slagao slova da ta pjesma ostane zapisana. U toj snažnoj i postojanoj vezi između žrtve i rada, između istorije i knjige, nalazi se smisao njegovog života. I zato, deset godina nakon njegove smrti, ne govorimo samo o jednom štamparu. Govorimo o čovjeku koji je svojim radom čuvao dostojanstvo riječi u Crnoj Gori.