ČITATI GRAD

Piše: mr Željko Rutović

I Aristotel i Platon, i Tomas Mor, i Tomas Kampanela, i brojni drugi u istoriji civilizacije razmišljali su i tragali za gradom savršenih osobina. No, grad je prije i poslije svega sistem uraslih znakova i međuuticaja istorijsko-kulturološkog nasljeđa. Tako je od pojave grada. Grad sa svojim biljezima govori i obilježava vremena, prostore i osobeni duh mjesta.

Danas kada se gradovi ubrzano transformišu i dobijaju futurističke ideje i vizije, sve više dolazi do izražaja njihovo istorijsko arhitektonsko nasljeđe kao jedinstveni govor prošlosti. Iz tog nasljeđa vječno će se čitati grad, njegova prošlost, estetika, mijene, kultura, evolucija… Nasljeđe je otuda neprekinuti živi spomenik sveukupne kolektivne memorije.

U ovom duhu čitati grad, znači čitati dubinu njegovih civilizacijskih slojeva sa svim međuprostorima u kojima su pothranjeni materijalno – kulturološki biljezi vremena i prostora. Čitanje grada je uostalom sociokolektivna i istorijskoduhovna vertikala koja utemeljuje i govori o karakteru i hronici samog postojanja grada, njegovih temelja, uslova života, rada, komunikacije… Čitanje grada proces je otvorene knjige čije su stranice autentična identitetska svjedočanstva neprolazne kulture sjećanja na kojoj vječno živi i grad i njegov čovjek. I tako čitanjem do univerzalnog duha grada i svih njegovih specifičnosti u bogatsvu razlika iz kojih izranja svjedočanstvo svijeta svjetlosti. Na temeljima tog svijeta i nasljeđa čovjek nepogriješivo zna odakle dolazi, sa kojim svjetonazorima i vrijednostima. I na tim vrijednostima nasljeđa koje govori, izrasta vječni prostor slobode. I naravno, izrasta i krug nostalgičnih emocija po kojima se prepoznajemo, radujemo i tugujemo, negdje daleko od rodnog grada.

Baština duboka i daleka, naš kod za koji smo prirodno vezani. Naposletku, to čitanje grada vodi nas kroz osobeni mitski prostor otkrivanja drugog, otkrivanja iskustva razlike kao kosmogonijskog organizma koji vječno diše i zbori o našem pra-postojanju. Grad – ogledalo našeg postojanja. To arhitektonsko nasljeđe grada njegov je identitet a gradovi su poznato je snažni djelovi identiteta države.

U tim dubokim i dalekim venama grada utkane su naše sudbine, ta nevidljiva i skrivena kretanja koja kroz vrijeme putuju snagom impulsa nasljeđa koje se u uvijek novoj ontologiji sjedinjuje sa nama. U našem unutrašnjem i spoljnjem svijetu. Kao takva ta baština izranja kao testament, kao dokument vremena otvorenog teksta koji se je u nas utkao, između ostalog i kao pripovjedačko umijeće kontinurianog čitanja povijesti našeg grada. Putem tog naratizovanog sjećanja rekontruisane prošlosti snažimo i pazimo autentični kulturni prostor po kome se kazujemo i svijetu predstavljamo. Kazujemo po tim umreženim i isprepletenim arhitektonskim prapoetikama kao ubjedljivim figuracijama svijeta jedinstva svih osobenih izraza, simbola i snage graditeljskih pečata.

Tek sveukupno, ta baština je neporeciva istina, dokaz života u različitim formama socijalno-ambijentalnog iskustva putem kojeg se je stvaralačko kreativni duh samorealizovao. I opet taj duh laboratorijski je dijalektički presjek vremena, prostora, materijala, ekonomije i uslova života. Zato pažljivim i nikad dovršenim čitanjem prošlosti grada i njegove strukture mogu se razumjeti naizgled i neka zamršena pitanja čiji su emancipovani odgovori u materijalnim tragovima tumačenja autentične kulture. Ta osobenost urasta u nas kao slika jednog svijeta čiji smo nerazdvojni dio koji snažimo svakim novim čitanjem i propitivanjem duha svoga grada.

Grad ta velika knjiga uvijek će nas opominjati ko smo, suočavajući nas sa svim vidljivim argumentima – tragovima u kojima živi neprekinuto trajanje. Zato je grad, kao što je i knjiga, i prije i poslije svega velika duhovna dimenzija i velika civilizacija.