Četiri decenije u Lompijevom Sulzeru na “pričest”

Piše: Dubravka Jovanović

U Tabačini, jednoj od ulica kotorskog grada koja miriše na freški kruh iz obližnje pekare i đe su šjore u ona pasana vremena pretresale do u tanke svaku novu ćakulu tadašnjeg maloga mjesta, svoj život 40 godina živi kafić Sulzer.
Uz caffe bar Ankoru, najstariji je i prvi otvoreni kafic u Kotoru.
Lokal vlasnika pokojnog  Dragana Lompara- Lompija, iako po prvobitnoj zamisli kršten u kafić Opium, ni do danas nije izgubio svoj miris kojim  su se ispijale drugarske noći. Obećanja, ljubavi i zakletve.

Rastanci, sastanci, zastanci u malim životima sitnih ura, u vinu i njegovoj ružičastoj istini vlažnih ponoći, strasnih i mokrih zora.
Vino na ovom kafanskom oltaru, rastače savjest i poziva oprost i danas, kao prije četiri decenije.

Kotorski pomorci prije svih, ali i sportisti, vaterpolisti numero uno, grada od vaterpolo tradicije u Opium, pa Kobru i na kraju Sulzer, su na “pričest” dolazili.

Žestoki momci pola su kafane popili. A kad se ulice  napiju i mjesec nakrivi, pa na jedno oko zažmuri, fešta bi se iz Opiuma na bazen selila.
Za šankom od punog drveta, rađenim ručno i po mjeri, kao i malim udobnim stolicama okruglim bez naslona, što se vrte da lijepe Bokeljke pamet zavrte momcima. Besjede i šaputanja, da se noći do zore prokrijumčare u poljupcu dugom. Tu su se ljubavi rađale, stihovi točili, kumstva potvrđivala. Za dušu otišlih pilo, za veselja i vjeridbe, za  povratak mornara  doma sa dugih vjađa brodskih.

Čuveni Lompi, po struci kapo od makine, po krvi boem širokog srca, a možda i dva, bio je baš kao ono zvono iznad šanka u svom kafiću.
Nerijetko cijeloj kafani po starom običaju udarcem u zvono slao bi piće, uz šeretski osmjeh.

Ovakvo zvono i njegova simbolika  danas je rijetkost a u Sulzeru, sa ugraviranom 1980.godinom na njemu, svjedoči o noćima i lumperajkama do zora koje su se preticale.

Zašto Sulzer

Sulzer je  jedan od poznatijih proizvođača brodskih motora.

Karakteristika kafića koji nosi njegovo ime je autentična unutrašnjost. Nikada se nije mijenjala, počevši od šanka koji je tada pravljen od punog drveta, do danas.

Stolice prilagođene sjedanju jedna je od karakteristika. Mnogi su ugostitelji dolazili i uzimali mjere i za njihove objekte. Pluto na zidovima je nekada bilo svijetle bež boje, ali je od pušenja promijenilo kolur.
Koliko li je samo ljudi, putnika namjernika prošlo kroz kafic? Koliko dočekanih zora uz vino i viski a koliko ispijenih kafa za buđenje i triježnjenje, tiho i sa sjetom priča Draganov sinovac Nikola, gospodstven, sa maramicom u malom špagu modernog jaketuna.
“Pomorac u duši,  striko je u svom kafiću izložio brojne slike motora o čemu svjedoči i originalna tabla sa šulcer motora brodskog.
Ova tabla je izazivala interesovanje brojnih gostiju, turista, čak i nekih koji su radili u fabrici Šulcer. Jedan od njih, starac koji je sa ženom posjetio Kotor, ušavši  u ulicu na Tabačini ugledao je kafić pod tim imenom.
Čovjek koji je 60 godina radio u fabrici brodskih motora  je prišao i počeo da plače, nadovezuje se  Milica iza šanka, koja je od prvog dana  prva i odana ženska ruka i duša  ovog kultnog prostora.
Na zidovima dominiraju forografije još jednog proizvođača brodskih motora Anmar i ostale originalne table uzete sa brodskog motora, koje se danas mogu teško naći.

Mnogi su nudili veliku sumu novca za te originalne tablice koje su raritet, ali nije im bilo dozvoljeno da ih uzmu.

Tu su i mnoge tablice sa automobila, prikupljane od strane pomoraca sa svih strana svijeta, reklame poput čuvenog marlbora.

Istakao bih da su u ovome kafiću mnoge generacije odrasle. Stoga su ljudi emocionalno vezani za njega, objašnjava Nikola.

Kafić krase fotografije čuvenih kotorskih i crnogorskih vaterpolista i njihovih trijumfa. Zatim originalna slika FK kluba Parma na kojoj su svi igrači potpisani iz 1994/95. godine. Tu je i fotografija Primorca, vaterpolo  prvaka Jugoslavije, osvajača kupa za 1989. godinu.

Kotor grad vaterpola, dio brojne mladosti njegove, miris ljetnjeg  bazena, muraje i tuša, pištaljke trenerske i sudijske. Tribine, odakle se navijalo srcem.

Pa stare, velike lampe kao krupne perle nanizane duž bazena, čija je svjetlost utakmicama davala čar i neku posebnu svečanost.

Kultno mjesto za fešte kao i za “na po jednu” prije utakmica.

Zato ne čudi što je sin  Lompijev Vido Lompar, danas priznati vaterpolo stručnjak i trener Primorca.

Nastavljajući da prelistavamo sjećanja, uz miris opijuma ovog kafića, do šanka stižu prijatelji  Lompijevi, raspoloženi da prenesu utiske nezaboravnih događaja, anegdota.  Jedan od njih je Đuro Radonjić, sin Dragana Radonjica, jednog od većih prijatelja Lompijevog.

Sa žarom u očima riječi mu pretiču misao, želeći  da što više kaže.

“Ja imam 39 godina, ali dan danas kad se sjetim tog čovjeka, uspomene naviru. Posebno je upečatljiva Draganova energičnost i pozitivnost.
Za društvo rođen, društvu predat. Pravičan i hrabar. Bio je takav da te u život mogao uputiti. Savjetima za neke životne situacije  kojima bi danas trebalo da idu naša đeca. I ja sam u ugostiteljstvu. Radio kod oca u hotelu Randez Vous a Dragan je bio najiskreniji prijatelj i gost sa kojim se zora dočekivala. Prenosio je iskustva koja su meni od takvih, starijih ljudi i danas nezaboravne lekcije.

Dobra kafana, treba da bude škola za život u pozitivnom smislu, ali na žalost danas to ide drugim tokom. Malo je ljudi kao što je bio vlasnik ovog objekta. Danas se mladost, (čast izuzecima), ne zna ponašati onako kako treba u lokalima. Danas se samo donekle može završiti i riješit problem kad se osjeti da je gusto u kafiću, priča Đuro.

Nije dovoljno samo biti dobar vlasnik lokala, već pravi domaćin a po malo i psiholog, tako  da stvoriš atmosferu da se ljudi, gosti vraćaju u tvoj lokal.
Lompi je tu bio nenadmašan. Sve što sam naučio je od mog oca i njegovih prijatelja. Tako se trudim da danas vaspitam svoja dva sina”, zaključuje Đuro.

Lompi je stalno tu

I danas ovo mjesto okuplja ljude. Ovdje se popije bićerin za dušu i otvara duša.

Žive lijepe priče i anegdote tiho sa sjetom i sa suzom u uglu oka, nastavlja Milica, koja je od svoje duše utisnula u ovaj prostor. Mali, ali za nju i sve koji su se u Sulzeru sastajali, noćili i jutrili, bio je mali kosmos.

“Milica vam nije žena nego čoek koji sve ovo veže”, ubacuje se Đuro.

Od 1985. do danas iza šanka, sa gvantijerom i osmjehom do svakog gosta.

Od tada, kaže Milica, bila sam vojnik. Nije tada lako bilo raditi kao konobarica.
Bilo je ovdje momačkih priča, muških razgovora, povjerljivih, bilo pjesme, slavlja. Katkad i suza. U Sulzeru su mjesta i atmosferu za svoju dušu nalazili umjetnici, arhitekte, slikari, pjesnici, novinari, političari, predsjednici, studenti, direktori.
Nije bilo lokala u Kotoru tada. Mali kafić za sve veliko, kaže Milica, čiji život je ostao baš tu. Sad sam pred penzijom. Nikada nijesam napustila Draganov lokal.
I kada bi se napijali gosti i ostajali preko svakog radnog vremena, ostajala bih i ja na svom radnom zadatku koji me ojačao kao ličnost.

Leđa u svakom pogledu iza mene bio je Dragan. Samo jednom rečenicom koju ću pamtiti dok sam živa Dragan me zaštitio u situaciji kada se žali gost na mene, a bio mu je drug. Puna kafana a on će njemu:”Ne mogu ti pomoći, promijeni lokal”. Od tada nikad ni jedan problem više nijesam imala.

Bilo je to vrijeme LJUDI  ali i RIJEČi. Zbog riječi se i glava gubila.
Emocije naviru jer ih kao plimu podiže ovo mjesto. I danas mladi koji me vole čekaju momenat kad sam sama da  mi izlože  svoj problem i potraže savjet.

A Lompi je stalno tu. I danas, ispričala je Milica.

Slika koju Nikola posebno izdvaja iz albuma uspomena i sjećanja, na zidu kafića, je ona na kojoj se vidi Dragan iz momačkih dana, 1978. godine sa broda na koji je plovio a koji je bio dio njegovog života. Potom tekst uokviren pod naslovom:

Jugoslavija divna zemlja, dobri ljudi i najbolji kapućino u Evropi

Piše kafe bar Sulzer – Jugoslavija. Pismo je poslala  grupa američkih novinara nakon boravka u Sulzeru.

“Američka dnevna štampa i časopisi posvećuju zadnjih mjeseci dosta prostora Jugoslaviji. U žiži interesovanja je međugradski fenomen ali se piše i o drugim vidovima turističke ponude Jugoslavije. Donosimo nekoliko karakterističnih izvoda, pa velikim slovima naglašeno-NAJBOLJI KAPUĆINO U EVROPI.
U nastavku piše: Dubrovnik jeste lijep, ali ne ljepši od starog Kotora. Boka Kotorska je veličanstvena što se prirode tiče i zapuštena što se ljudske ruke tiče. Kao da nikome nije stalo ni do te ljepote, ni do novca u turizmu. U starom gradu Kotoru, koji se razmeće svojim moćnim zidinama, popili smo najbolji kapućino u čitavoj Evropi. Kafe se zove Sulzer”.U potpisu Alpina San California.

Milica se prisjeća još jedne priče Kotoranina koji je otišao u svijet, tamo stvorio bogatstvo ali je prethodno radio i kao vozač, nosač kofera. Bilo je to devedesete godine. U jednom hotelu gdje je par dana Dragan boravio, sreli su se tako što ga je ovaj čovjek vozio a Dragan ga častio sa potpisom Lompi.

Prije par mjeseci u kafe Sulzer dolazi dotični gospodin, vadi 20 dolara iz džepa koje je sačuvao.” I od  te 90 godine kada se zaratilo, nosim ih. Promijenio sam stotinu novčanika ali ovih 20 dolara nikad,” ispričao je Milici.
Ponovo mi se pogled zaustavio na pismo i zašto kažu da je baš ovdje najbolji kapućino u Evropi, pitala sam Milicu (pretpostavljajući  da mi moguće neće otkriti recepturu).  Ona je kratko odgovorila da je osnovni začin ljubav.

Dok ćakulam i guštam  kapućino od pjene ljubavi, nailazi još jedan prijatelj Lompija i ove kuće. Milica kaže da bi on do sjutra mogao pričati o Draganu, Sulzeru, atmosferama.
Dragan Radonjić, pobratim pokojnog Lompija, saopštava da je ovaj kafić prvi u Kotoru, moguće nakon kafića Ankora, u kome je služena prva prava ekspres kafa u Kotoru. U tadašnjem hotelu Fjord pila se, istina ekspres kafa, ali prava talijanska je popijena u Opijumu, kasnije  Sulzeru. Uvijek se ta kafa na razne načine nabavljala iz Italije. Nije uvijek moglo legalno. Bila je visokog kvaliteta i zato su je gosti zapamtili. Objekat je trebao da se zove Opijum o čemu svjedioči  natpis utisnut u pločniku kafića . Tadašnje socijalističke vlasti protivile su se nazivu jer asocira na opijate, drogu, smatrajući da bi  loše uticao na omladinu. Zapravo, Lompi je želio da se kafić zove po parfemu istoimenog brenda. Potom se prvobitno zvao Kobra i konačno Sulzer.

A u kafiću druženja uz događaje koji su se ređali kao medaljoni za nezaborav. Dolazili su zgodni momci i đevojke, momčine što bi se reklo i žestoki momci ali nikada nije bilo jačeg  incidenta. Pokojnog Dragana nikada nije interesovala zarada. A kada se napravi pazar ide se dalje. Pare su išle u druge lokale, trošilo se, čašćavalo. Poenta je bila kako ih najbolje potrošit a ne pošto poto zaraditi, priča Radonjić. Gazda je bio boem a mjesto boemsko. Njegov lokal prošli su jaki momci Beograda, Nikšića, Podgorice, Cetinja, tih 80 tih godina. Ali nikad za nikad ti ljudi nijesu napravili neki eksces ili baruf, po kotorski rečeno. Oni su uvijek ispoštovali kuću i gazdu i sve njegove goste.

Uz kucanje čaša, čule su se zlatne note Olivera Dragojevića, koji je bio gost Sulzera. Zatim  Željka Samardžića koji je Lompiju  posvetio pjesmu Viski, kada je Željko u Kotor došao iz Sarajeva  90 tih bez ičega. Tada mu Dragan pomaže i iz tog perioda izlazi Samardžićev prvi CD sa pjesmom Još jedan viski, riječi su tople, prijateljske, Dragana Radonjića.

Oprosti mi pape

2009. godina. Kotorski  Primorac na krovu Evrope  sa Čaprom i Vidom na čelu.

Slika na zidu očevog lokala sve govori.

Skroman i bez želje da se ističe Vido Lompar, sin pokojnog Lompija, čekao je sam kraj ovog razgovora. U kultnom kafiću svoga oca čiji život produžava brat od strica mu Nikola i neminovna Milica, prva ruka ovog lokala, samo će kratko: Tradicija je bila da se generacije vaterpolista koje su 86-te osvajači duple krune, okupljaju u Sulzera. Bila je užanca uz ritual da se upravo u Šulcera svrati prije utakmice i nastavi poslije. Slavlje bi upravu tu počinjalo a potom bi se atmosfera prenosila na bazen, koji je bio druga kuća generacijama kotorskih momaka, sjajnih vaterpolista svjetskog glasa.

Dolazili su i mnogi poznati sportisti, ali tradicija Kotora je vaterpolo sport, koji je s morem pomiješan. U venama ljudi i grada čuvala se vaterpolo tradicija i pronosila na ovom mjestu.

Ili kako bi to vaterpolisti kazali, u Šulcera su dolazili na pričest.
I koliko još štorija, emocija, drugarstva i tradicije ovog malog kafea u Kotoru gradu a tako velikog života u njemu.

Lompijevi nasljednici obećavaju. Tradicija je svetinja!