Čovjek i prijatelj Janko Nikolovski

Toplim riječima, emotivno, sa sjetom ali i ponosom na časno druženje, sinoć su se, u podgoričkom Klubu umjetnika „Miris dunja“, prijatelji zahvalili nedavno preminulom makedonskom ugledniku, publicisti i intelektualcu Janku Nikolovskom.
Na svojevrsnom omažu prijatelju, koji je neskriveno volio Crnu Goru i Crnogorce, diveći se, kako je znao da kaže, njenu raskošnu tradiciju, istoriju i kulturu, predstavljena je i knjiha posvećana njemu Janko Nikolovski (Po-etika života), koji su priredili mr Željko Rutović i dr Mirko Jakovljević.

Knjiga je jedinstven primjer poštovanja koje je Janko zavrijedio od kolega i prijatelja, čiji su tekstovim pokazali koliko ga cijene i koliko je ovaj makedonski gorostas zaslužio njihovu pažnju. A bilo ih je iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije.
O Janku prijatelju i čovjeku nadahnuto i sa dostojanstvenom tugom govorili su Željko Rutović i Mirko Jakovljević.
Veče je vodio Dragan Mitov Đurović, a dok je priča tekla pitka, poput planinske bistrice, čista i plemenita, Jankovo trajanje u njegovom Skoplju dočaravao je makedonskom pjesmom i harmonikom Sabahudin Delić.

Na promociji je pročitamo pismo prijateljima iz Crne Gore Jankove kćerke Cvetanke Nikolovska Gegaj, koje prenosimo u originalu:

Kci modelirana neprimjetno

6. augusta ove godine je preminuo moj otac, Janko Nikolovski.

Iako do negde I ocekivana, vest je bila strasna. Imao je zdravstvenih problema neko vreme, koji su brzo napredovali. Kako se bolest razvijala, shvatala sam polako da on nece napraviti kompromis s njom – nikad nije pravio compromise sa zlom. Osetila sam da se moj pravdoljubivi otac sprema da I ovaj put istjera zamisao po svome – tako je I bilo. Ugasio je ovozemaljsko svjetlo I krenuo ka onom drugom, vjecnom svjetloscu.

Mrak koji se stvorio bio je strasan, ali trajao je kratko. Nakon nekoliko tuznih nedjelja, na povrsini su pocela izlaziti sjecanja predivnog covjeka, koji me modelirao neprimjetno, kao sto je radio sa svim oko sebe. Njegova moc upucivanja drugih ka dobrom pravcu je, na prvi pogled, bila je jednostavna, skoro nevidljiva, ali je svoje korjene pustala duboko u dusi slusaoca. Sjecam se jednog kratkog razgovora – U mojim mladjim godinama, kad na “uzas” rodbine nisam jos htjela da imam djecu, nije me pitao zasto, niti sajetovao, vec je samo rekao – “Nije najvaznija stvar u zivotu imati djecu, ali je veoma lijepo”. I nista vise. Posadio mi je misao o necemu lijepom, I nije se vise nikad navratio na tu temu. Misao je pustila korenje, rodio se Simon, koji je postao “Radost njegovog zivota”.

I u svemu u zivotu bi on tako – strpljivo, tiho I polako. Pocevsi od najjednostavnije misli I razvijajuci je u tekst, statiju, knjigu, prijateljski savet…

Zaljubljen je bio u istoriju, cesto je znao reci – Historia est magistra vitae. Rasprava je bilo oko ovog. Ja sam smatrala da istorija I nije najbolja uciteljica, jer covjecanstvo stalno ponavlja svoje greske. Odgovor je bio – nije ona losa uciteljica, ljudi su losi djaci, ne slusaju pazljivo. I opet je  “pobjedio”.

Citirao je Voltera na francuskom, a ja, uciteljica njemackog, ne razumijuci ni rijeci, zadirkivala ga da je romanticni starac. Da, jesam, rekao je, jer je Pravda romanticna.

Vjest o promociji knjige “Po-etika” zivota, zamisljena kao omaz mome ocu, prouzrokovala mi je pomesana osjesanja. Suze sto ga vise nema, ali I radosti sto su ga nekoliko dobrih ljudi ovjekovecili svojim toplim mislima I rjecima.

“Dolaze moji Crnogorci”, rekao bi sa srdacnom radoscu kad bi se dobri prijatelji najavili. Danima bi pricao kad dolze, gde ce da ih odvede… Danima posle – kakvi su to ljudi, kako su se proveli…

A ja mogu samo pozeleti da se I meni u zivotu dese ljudi kao vi.

Mogla bi vako danima.  Ipak, neka i ovo bude u njegovom stilu – kratko I bez puno ornamenata.

Hvala vam sto ste vasim srcima vidjeli pravog Janka I sto ste mu ulepsali poslednje godine zivota.