Apostolski prijeki sud za neuke

Piše Ivana Đukić

12. jula 1991. – na mjestu ispred Cetinjskog manastira, sakupljeni veliki broj građana (zabilježen na postojećem video materijalu – koji su u tom trenutku prenosile sve svjetske TV agencije, uključujući BBC i CNN), borio se za dekontaminaciju nacionalnog bića Crne Gore. Naime, Srpska pravoslavna crkva (moram da koristim pun naziv, pošto skraćenica nije dovoljna) je napunila manastir, koji je prethodno okupirala, kriminalcima i pročetničkim elementima, koji su prvog Cetinjanina, koji je došao da se pokloni moštima Svetog Petra Cetinjskog, Božinu Čavora, divljački pretukli i tako krvavog ga na rukama iznijeli i bačili pored stepenica, na ulazu u Cetinjski manastir. Dodatni bijes kod naroda, okupljenog u samo jednoj ideji, da vrati okupatore svojim kućama, i dozvoli državotvornoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi da postoji – u svojoj punoći i sjaju, izazvalo je isticanje zastave trobojke sa četiri ocila na zvoniku manastira i na česmi, pored ulaza u manastir. I sada se dobro sjećam svjedočenja jedne žene od 74 godine, koja ,,nije znala đe će š đetetom”, od kamenica, koje su bačane na narod u tom trenutku, i to iz pravca manastira. (Bože me sakloni da neko pomisli da to nije božija radnja i u ime boga sprovedena…)

Juče, 30 godina od tad, gledam, kako usljed antifašističke, mirne šetnje, okupljena miliciona snaga, bez svojih vozila, bez para za gorivo – stoji ispred tog istog, i dalje tragikomično okupiranog manastira, i brani ga od svog sopstvenog naroda!!! Hej! Brani izdajice od branioca, brani nalagodavce brutalnih izvršenja od starosjedilaca, koji su za taj isti manastir ginuli. Može li veća zamjena teza u umovima pojedinaca?!

Znate, jedan mudri vladika (po ovom ,,mudri” – odmah se zaključuje da nije iz Srpske pravoslavne crkve) je jednom prilikom izjavio da ,,Crnogorci jesu religiozan narod, ali nijesu crkveni.” Da li nas ta i takva naša priroda, da možemo da se pomilimo Bogu u svakom trenu i na svakom mjestu, i da po Bogu živimo svaki bogovetni dan (zato je i riječ imala takvu i toliku težinu i dan-danas je ima kod Crnogoraca), dovela u situaciju da nam je ,,manje važno” ako i propolitičkim i pronacionalističkim igrama neko naša svetilišta, svjesno-manipulativnom zamjenom teza, stilskom figurom ,,igra riječi”, proglasi svojim, računajući na mentalitet naroda koji neće da ulazi ni u čija pitanja, dok taj ,,sam ne shvati”. Ali, dok mi druge dozivamo pameti, oni nas išćeruju iz pameti. Dva civilizacijski dijametralno suprotna procesa, koja nas koštaju glave. Našu su finoću uzeli kao slabost, našu kulturu da sačekamo ,,da sami uvide” kao nedovoljno jak odgovor.

Pitam se samo, je li moguće da ta policija, koja treba da nas od njih brani zapravo, sve ovo ne zna, nije informisana, nije htjela da zna, ili su represivni organi, unutar kojih su i određeni nazovipatriotski izvršioci iz vlasti, toliko jaki, da usljed nedostojnog života i nedostojnog odnošenja prema njima, kao jednog od najvažnijeg sloja stanovništva, danonoćno ne dovodi u pitanje instrukcije, koje im se upućuju?!