Četnici mijenjaju dlaku, ali su i dalje tu

Samir Rastoder

Predsjednik SUBNOR-a i pisac i pjesnik Zuvdija Hodžić je u intervju za Vikend novine rekao da fašizma ima I u Evropi, a i u Crnoj Gori, te da je četništvo kao jedan od oblika fašizma”mijenjajući dlaku” uvijek prisutno.

Kampovanje ispred Skupštine i roštiljanje prasetine, nasilonog upada u parlament-kopiranje Hitlerovih jurišnika na obaranje i blockade institucija države, i još da za to budu plaćeni i od crnogorskig građana je, prema njegovom mišljenju, očiti primjer fašizma.

VN: Devedesetih godina  u grdnim vremenima kako ste jednom nazvali lako je bilo odvojiti žito od kukolja. Koliko je sada teško prepoznati kukolj

Hodžić: Bilo je to vrijeme za koje se kaže “pomenulo se ne povratilo se”, nesvojstveno Crnoj Gori I našem narodu, vrijeme rata za mir”, sramnog pohoda na Dubrovnik, pljačke i bruke kukolja ali I snažnog otpora I viteškog držanja mnogih, najvećim dijelom članova Liberalnog saveza I Socijal demokratske partije, onih što su na Cetinju zapjevali “Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”. Nije tada bilo lako odvojiti žito od kukolja ali danas jeste. Kao sa guvna i vijanja – kukolj ostaje na dnu i pada, zapravo sam se odvaja i čini vidljivim i  sve ga je manje.

VN: Ima li u Crnoj Gori fašizma?

Hodžić: Ima ga u Evropi, ima ga u okruženju, ima ga i u Crnoj Gori. Najmanje ga je tamo gdje ga je bilo najviše, sve više gdje ga je bilo najmanje.  Razbio je Jugoslaviju, pobjednicu nad njim u ratu, poraženu u miru. Pod navodnom odbranom Jugoslavije, Milošević je unazadio Srbiju, ojačao četništvo i umjesto goluba u ruci, dobio pticu na grani. Velikim žrtvama, gubljenjem Velike Srbije pomogao je Tuđmanu  stvaranje Velike Hrvatske i homogenizaciju ustaštva. Fašizam je razvalio Bosnu i zakucao na otvorena vrata Crne Gore, izazvao potrese, sukobe i podjele, uzdrmao nas do temelja. Srećom izvukli smo se, naravno, sa posljedicama  koje nas i te kako opterećuju i usporavaju demokratski razvoj i društveno-ekonomski napredak. Iako je u Crnoj Gori nemoguće izjednačiti partizanske borce i četničke zlikovce, četništvo kao jedan od oblika fašizma „mijenjajući dlaku“ uvijek je prisutno.  Sjetimo se kampovanja ispred Skupštine i roštiljanja prasetine, nasilnog upada u Parlament – kopiranja Hitlerovih jurišnika na obaranje I blokade institucija države,  i još   da za to budu plaćeni i od crnogorskih građana i od protivnika crnogorske državnosti, pa pokušaja  podizanja spomenika Đurišiću, Račiću, upornog falsifikovanja istorijskih činjenica o NOB-i, Amfilofijevih zloupotreba crkvenih obreda i govora mržnje, negiranja crnogorske nacije i države, vrijeđanja partizanskih boraca. Nažalost iako otima i krčmi državnu imovinu, vlasti mu to tolerišu. Ili se  plaše ili kalkulišu, vrag bi ga znao. Da li bi se tako ponašala da nešto „u tom stilu“ kažu (nek mi oproste časni vjerski velikodostojnici)  Reis Fejzić ili Monsinjor Janjić? Brzo bi mihrab i oltar zamijenili zatvorskom ćelijom.

I ovih dana Amfilohijevi sljedbenici iz bezdanica vade kosti navodno stotine nevinih koje su partizani ubijali macom i bacali u jame! Bilo je zločina i zločina, ubistava i osveta, lijevih i desnih grešaka ali partizanskom pokretu, partizanskoj etici pripisivati  četničke metode u obračunu sa neistomišljenicima – besramno je a i zaludu. Ne pamtim da su tu ideološku  bratiju zaboljela stradanja preko 12.000 muslimanskog stanovništva na sjeveru Crne Gore koje su bezdušno pobili Đurišićevi koljači. Ne znam ni za najmanji okršaj tih „antifašista“ sa fašističkim okupatorom Crne Gore a crnogorski partizani su samo na Sutjesci izgubili preko 700 elitnih  boraca – od desetogodišnjih kurira do njihovih očeva i đedova.

VN: Kako se boriti protiv fašizma?

Hodžić: Fašizam, kao ni zlo, ne mogu biti iskorijenjeni ali, ja sam u to uvjeren, društvo i država biće sve sposobniji da ih prepoznaju i spremniji da spriječe njihov jači uticaj. To mora da čini u prvom redu vlast i njene institucije. Naravno, veliku ulogu i odgovornost imaju intelektualci, ljudi od nauke i kulture, obrazovani, humani, realni. U životu je kao u hemiji – ako sipamo vodu u kiselinu, izazvaćemo eksploziju; ako sipamo kiselinu u vodu, dobićemo korisnu supstancu. Upućeni smo na suživot, poštujmo razlike – njegujmo sličnosti. Moramo shvatiti da ako je nešto na štetu drugog onda je u istoj mjeri i na sopstvenu štetu.

VN: Da li je Crna Gora istinsko građansko društvo?

Hodžić: Crna Gora je još  na putu izgrađivanja građanskog društva. Jer, kako može biti građanska država kad i  političke partiije, zagovornice građanske države, trguju  sa strankama koje su nacionalne, dijele resore i fotelje, stupaju u koalicije, na značajna mjesta u kulturi, privredi, društvu  ne postavljaju najbolje i najsposobnije nego partijske kadrove. Nema građanske države dok je limene crkve na vrhu Rumije; dok je tajkuna, „škaljaraca“ i „kavčana“, neopravdanih socijalnih razlika, otimanja i rasprodajedržavnih dobara – od Solane do planinskih rijeka. U građanskoj državi vjerske zajednice su odvojene od nje a kod nas Srpska pravoslavna crkva ne samo da je u povlašćenom položaju već je, moglo bi se reći, uvukla državu pod svoju mantiju.

VN: Kada će Crna Gora dobiti jaku opoziciju vlasti a ne opoziciju Crnoj Gori?

Hodžić: Pored ovakve i uz ovakvu opoziciju ova vlast može da traje još 50 godina. Zapravo, ja mislim da je na tronu upravo drži opozicija jer je istovremeno opozicija svojoj državi. Da je ona bolja i vlast bi bila bolja.  A do tog boljeg,  ćemo se, bojim se načekati.

VN: Kad čujete govor mržnje od političkih predstavnika naroda, da li možete da vjerujete da je taj neko pročitao Dostojevskog, Tolstoja, Andrića, Selimovića…

Hodžić: Mogu.  Jer, pored velikana književne riječi bilo je i poznatih pisaca koji su služili fašizmu i veličali ga.  Mnogi obarazovani ljudi koji su, citirajući misli filozofa i pisaca – ubijali nevine i nejake. Ko  je mogao  vjerovati da će pisac Dobrica Ćosić, nekadašnji partizanski komesar, kad je postao „politički predstavnik naroda“, progovoriti govorom mržnje, netolerancije, mitomanije, ksenofobije  i rasizma. Kriminalci se rađaju, mrzitelji to postaju zavisno od okolnosti, prilika ili neprilika.

VN:Kakav je Vaš stav prema sve češćem negiranju crnogorske nacije i omalovažavanju naše istorije?

Hodžić: Istorija i prošlost se ne mogu mijenjati ali se iz njih može birati. Istorija jeste učiteljica života ali može biti i mučiteljica. Istorija Crne Gore je slavna, više je bilo bitaka nego predaha između njih. To je istorija vječne borbe za odbranu – naglašavam – za odbranu slobode. Ali, Crna Gora je imala i bitaka za tuđe interese i na veliku sopstvenu štetu, Mojkovac 1918., Skadar – dva puta, učila se umjesto na tuđim greškama – na sopstvenom iskustvu, skupo to plaćajući, dovodeći sebe do  rubabiološkog opstanka, žrtvujući se za one, za  „ braću“ koji su joj poslije bili gori nego vjekovni neprijatelji, koji su sve činili da potru njen identitet, da je unize, omalovaže njenu istoriju. Srećom imala je i slavni Trinaesti jul 1941., I njegov istorijski značaj, imala je NOB i socijalističku revoluciju. Crna Gora je sve više svjesna  sebe i svojih interesa, svjesna  da je jaka ne koliko su drugi slabi nego koliko to zaista jeste. Ulazak u  Evropsku uniju je ono „majstorsko rešeto koje će pročistiti sve račune“, koje će njihove negatore učiniti minornim.

VN: Šta možemo preporučiti našoj omladini?

Hodžić: Na Balkanu, pa i Crnoj Gori vjekovi nijesu išli jedan za drugim nego jedan s drugim, uporedo. To je ostavilo trag, da ne kažem trajne posljedice na mentalitet homo balkanikusa, kao i našeg čovjeka. Mnogo je mitomanskog, konzervativnog, lažnog. Mitovi mogu biti upoterijebljeni za uspavljivanje ali su loši za buđenje. Na mlade svijet ne ostaje, on njima pripada. Stižu a i stigle su generacije koje u njegovanju univerzalnih, civilizacijskih i evropskih vrijednosti vide svoju ulogu i mjesto, lako se uključuju u evropske i svjetske društvene procese, prate trendove, znaju jezike, obrazuju se. Za njih je zaista „svijet postao globalno selo“, više znaju i umiju, bolji su i pametniji od nas. Ne treba da im pomažemo – samo da im ne smetamo. Djeca su nešto drugo, moramo ih vaspitavati i usmjeravati, prije svega preko obrazovnih institucija čije nastavne programe treba osavremeniti a van školske aktivnosti učiniti sadržajnijim i zanimljivijim, razvijati ljubav prema zajednici, društvu i svijetu. Djeci, a i mladima, nedostaju igrališta, sportski tereni, društveni klubovi a bogme i sredstva za zajedničke akcije, druženja, angažman u izviđačkoj i sličnim organizacijama.

*  *  *

Kao predsjednik SUBNORA i pogotovu  kao pisac i pjesnik, ponosan sam na činjenicu da su najbolji crnogorski pjesnici bili za revoluciju NOB i Crnu Goru, da je preko 30 crnogorskih pjesnika prije Drugog  svjetskog rata,  poezijom i životom, branilo Crnu Goru, borilo se za socijalnu pravdu, bratstvo i jedinstvo i da su najbolji među njima učestvovali i ginuli u Španskom građanskom ratu a šestorica bili na Sutjesci u najkrvavijoj i najhumanijoj bici u Drugom svjetskom ratu.